U Rimu je od 28. siječnja do 2. veljače 2016. održan međunarodni susret prigodom završetka Godine posvećenog života. Tema susreta bila je "Posvećeni život i zajedništvo. Zajednički temelj u različitosti oblika posvećenog života". Među 5 000 redovnica i redovnika na tom su susretu sudjelovale i naša vrhovna glavarica s. Maria Dulce Adams, s. M. Felicitas Venglikova, provincijalna glavarica iz Slovačke i s. Danica Sanader.

Nakon molitvenog bdjenja, u četvrtak navečer, 28. siječnja 2016., u bazilici svetog Petra, kojim je predsjedao nadbiskup José Rodríguez Carballo, tajnik Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, kardinal João Braz de Aviz, prefekt istoimene Kongregacije, pozdravnim govorom u jutarnjim satima u petak 29., otvorio je rad Kongresa čija je tema bila: Posvećeni život u zajedništvu. Zajednički temelji u raznolikosti oblika. Nositelji radosti u svijetu, instrumenti bratstva i protagonisti duhovnosti zajedništva. Tako je kardinal João Braz de Aviz sažeo ulogu posvećenih u suvremenom društvu.

Ovaj Susret imao je za cilj upoznati i podići svijest o velikom mozaiku posvećenoga života, živjeti zajedništvo otkrivajući jedinstveni poziv u raznolikosti oblika, započeti zajedno put Jubileja kako bi potvrdili specifični mandat poziva posvećenih: „Biti lice milosrdnog Oca, svjedoci i graditelji autentično življenog bratstva".

„Posvećeni živote: pomakni kamen, oslobodi se zavoja i hodaj". Parafrazirajući evanđeosku epizodu Lazarova uskrsnuća, nadbiskup José Rodríguez Carballo, tajnik Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, dao je snažni poticaj kako iz ove stvarnosti gledati u budućnost, zaključivši svoj nagovor u auli Pavla VI. u Vatikanu, u popodnevnim satima u petak, 29. siječnja. Konkretno, nadbiskup je govoreći na temu „Novo vino u nove mješine“, stavio u fokus tri ključne točke: služenje vlasti-autoriteta, formaciju i bratski život u zajednici. Rekao je da je autoritet nova mješina, ako ga se živi u dimenziji služenja i razumijevanja, i ako pomaže osobama da rastu u svim svojim dimenzijama; naprotiv to je stara mješina ako ga se shvaća i živi kao moć ili kao "upravitelji neke tvrtke".

Subota 30. i nedjelja 31. siječnja bili su dani posvećeni produbljivanju svakog specifičnog oblika posvećenog života. Sudionici su se okupili na različitim mjestima: više od 2.000 redovnica i redovnika na Lateranskom Papinskom sveučilištu, više od 400 članova svjetovnih Instituta okupili su se na Augustinianumu, 600 posvećenih djevica (Ordo Virginum) na Papinskom sveučilištu Antonianum, 345 kontemplativaca okupili su se na Urbaniani, 135 predstavnika novih oblika posvećenog života u kući Henry De Osso. Na Lateranumu bili su organizirani tzv. Forumi sa 6 različitih tema na 4 jezika: engleski, španjolski, talijanski i francuski.

Uključila sam se u Forum koji je imao za temu:Ozbiljnost sudbine trajne (kontinuirane) formacije u redovničkim ustanovama. Fokus i institucionalna odgovornost. O tome je govorio p. Amedeo Cencini:Formacija je djelovanje Oca koje ide za tim da se u nama formiraju osjećaji i senzibilitet Sina – Fil 2,5. Ako formacija znači imati u sebi isto srce Sina, sluge i Jaganjca, time je i previše očito da jedno takvo formativno djelovanje ne može ne trajati cijeli život, ako mora ići tako duboko, onda se stvarno mora nužno protezati na cijelu dužinu života, ona obuhvaća sav život jer obuhvaća čitavu osobu. To je koncept trajne formacije.Trajna formacija nije nešto što dolazi kasnije, nakon „prave formacije“, tzv. institucionalne, kao da je formiranje koje se događa kroz život nešto manje stvarno i učinkovito. Naprotiv, trajna formacija je na prvom mjestu, to jest ona je pretpostavka i temelj cijelog procesa formacije, kao utroba koja rađa, koja ga štiti i daje mu identitet, usmjerava ga i animira. Nije vrijeme novicijata ili postnovicijata, ono koje formira posvećene, nego je to život koji formira čitav njegov/njezin život.To je takozvana docibilitas odnosno ponizna i inteligentna raspoloživost onih koji su "naučili učiti", da ih sam život dirne i dovede u krizu, u raznim periodima života, dopustiti da nas i dobri i loši, i mali i veliki, mogu prosvijetliti i izazvati, znati izvući pouke iz uspjeha i neuspjeha, iz ugodnih i neugodnih situacija ... Osoba koja je docibilis ne zanemaruje i ne odbacuje ništa u životu, već otkriva koliko milosti ima u svakom fragmentu postojanja, i ne dopušta da joj umakne. Naučila je dopustiti da je život oblikuje kroz čitav život. Ali potrebno je ukloniti sve strahove, krutosti, sumnje, otpore ... kojima se najčešće želimo zaštititi od stvarnosti, od drugih, tako da na kraju ne vidimo u samoj stvarnosti posredovanje formativnog djelovanja Oca. Neophodno je da naučimo tražiti Boga u svemu, u svakom trenutku i u svakom čovjeku, u dobrim i lošim vremenima, u siromašnima i slabima, čak i kad će te „drugi opasivati i voditi gdje ne želiš“. Smrt će biti vrhunac ovog procesa formacije, trenutak u kojem će suoblikovanje s osjećajima Sina, sluge, Jaganjca dosegnuti najvišu točku. Iz tog razloga važna je upravo ova vrsta početne formacije: danas više nije dovoljno formirati osobe koje će uvijek biti poslušne, potrebno je formirati osobe za docibilitas, slobodne i odgovorne za vlastiti rast, željne da budu formirane od ruke Oca svaki dan njihova života.

Proročanstvo, blizina i nada tri su ključne riječi koje je papa Franjo povjerio svima posvećenima obraćajući im se u ponedjeljak 1. veljače, u Auli Pavla VI. S obzirom na aspekt proročanstva, papa Franjo naglasio je važnost poslušnosti u Crkvi koja je upravo suprotno od "sjemena anarhije" kojeg širi đavao. Pretpostavivši da ljudskoj poslušnosti uvijek nešto nedostaje, "jer savršena poslušnost je ona Sina Božjega", Papa je pozvao prisutne da otkriju i u potpunosti žive tu dimenziju kao autentično 'darivanje srca'. To je proročanstvo, reći ljudima da postoji put sreće, veličanstvenosti, put koji ispunja radošću.

Što se tiče drugog aspekta, Papa je podsjetio da je moguće razumjeti patnje i probleme ljudi samo ako se ostane u blizini tih ljudi. A prvi „bližnji“ posvećenih osoba jesu brat ili sestra potrebni utjehe a koji žive u istoj zajednici. Postati posvećeni ne znači popeti se na jednu, dvije, tri stepenice više u družbi, nego živjeti blizinu, biti blizi ljudima. A iznad svega, izbjeći napast "terorizma ogovaranja" koji uništava i otuđuje.

Na kraju, što se tiče nade, Papa je spomenuo opadanje broja redovničkih zvanja, preporučujući da se s velikom ozbiljnošću prihvaća mlade ljude koji žele živjeti posvećeni život, i da se ne stavljaju nade u materijalna bogatstva – jer "novac je vražji izmet", nego u molitvu.

Na sam Dan posvećenog života, 2. veljače 2016., u bazilici svetog Petra na svečanoj misi u svojoj homiliji papa Franjo je rekao: Posvećeni muškarci i žene u prvom redu pozvani su biti muškarci i žene susreta. Poziv, u stvari, nije neki naš projekt motiviran i osmišljen „za stolom“, već je plod Božje milosti koja do nas dopire kroz susret koji mijenja naš život. Tko stvarno susretne Isusa ne može ostati isti kao prije. On je novost koja čini sve novo. Tko živi ovaj susret postaje svjedok i omogućava takav susret drugima; i postaje također promicatelj kulture susreta, izbjegavajući autoreferencijalnost koja nas drži zatvorenima.

Priredila: s. Danica Sanader, FDC