U evanđeoskom ulomku XV. nedjelje kroz godinu opisan je dijalog nekog zakonoznanca i Isusa. Premda zakonoznanac u biblijskom tekstu nije imenovan, naziv njegove struke ipak otkriva nešto o njemu. On je teolog i pravnik. Poznaje židovski zakon, ali i praksu. Zna da Zakon obuhvaća svekoliku životnu stvarnost, religiozno i profano područje. U dijalogu koji se odvija između Isusa i njega zakonoznanac postavlja dva pitanja. Prvo se odnosi na ostvarenje vječnog života „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“, a drugo izražava traženje jasnoće „A tko je moj bližnji?“ Isus na prvo pitanje odgovara protupitanjem „U Zakonu što piše? Kako čitaš?“, a na drugo prispodobom o milosrdnom Samarijancu.

„U Zakonu što piše? Kako čitaš?“ – Ljubi!

Važno je poznavati Zakon, ali je još važnije razumijevanje. Znanje se iz spoznaje treba pretočiti u djelovanje. Ono što znamo i vjerujemo treba biti vidljivo u konkretnom životu. Nakon što zakonoznanac izrecitira što piše u Zakonu, tj. zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, Isus mu jasno kaže: „To čini i živjet ćeš.“ Zapovijed djelovanja sažeta u zahtjevu „Ljubi Gospodina Boga (…) i svoga bližnjega…“ postaje odgovor na prvo pitanje. Ljubiti Boga i bližnjega srž je Zakona i način ostvarivanja vječnoga života. Grčki glagol agapáo znači ljubiti, dokazati ljubav, cijeniti, iskazati odanost, lojalnost. Takva treba biti naša ljubav prema Bogu i bližnjima.

„A tko je moj bližnji?“ – onaj tko je u potrebi

Je li bližnji onaj koji mi je blizak zbog pripadnosti istome narodu ili vjerskoj zajednici? Ili je bližnji netko drugi? Prema nekim saznanjima za farizeje Isusovog vremena bližnji su bili oni koji su obdržavali Zakon; u Qumranu se za bližnje smatralo one koji su bili članovi kumranske zajednice; za zelote bližnji su bili oni koji su bili spremni na zajedničku borbu protiv Rimljana. Iz ovih nekoliko redaka vidimo da nije bilo lako definirati tko je bližnji te da je odgovor često ovisio o prostoru na kojem se živjelo i zajednici kojoj se pripadalo.

Na pitanje „A tko je moj bližnji?“ ni danas nije lako odgovoriti. Kad bismo proveli anketu, odgovori bi bili vrlo raznoliki. Pripovijedajući prispodobu o milosrdnom Samarijancu Isus poziva zakonoznanca, ali i sve kasnije čitatelje i slušatelje ovoga teksta na razmišljanje o odgovoru. Pritom pripovijeda o jednoj situaciji koja je bila vrlo realna na putu koji je povezivao Jeruzalem i Jerihon. Tim su putem mnogi išli u Jeruzalem i vraćali se u Jerihon, i obrnuto. Na tome putu neki je čovjek upao među razbojnike koji su ga svukli, izranili i ostavili polumrtva. Kraj njega nailaze svećenik i levit koji na isti način reagiraju: vide ga i zaobiđu. Nastavljaju, dakle, svoj put bez zaustavljanja zbog „vjernog obdržavanja Zakona“ prema kojemu su morali održavati najvišu razinu čistoće te iz tog razloga izbjegavati kontakt s mrtvima i polumrtvima. Istim putem prolazi Samarijanac koji reagira sasvim drukčije. On ga vidi, sažali se, pristupi mu, povija njegove rane, stavlja ga na živinče, vodi u gostinjac i pobrinu se za nj. Samarijanac vidi čovjeka u potrebi, pogađa ga njegova nevolja te mu pruža pomoć.

„A tko je moj bližnji'?“ na ovo pitanje pronalazi odgovor čovjek koji ima otvorene oči i srce, koji pomaže kad je potrebno, koji preuzima odgovornost kad drugi prolaze i spreman je odreći se vlastitih dobara za dobro drugoga. Kroz prispodobu o milosrdnom Samarijancu Isus poučava zakonoznanca, ali i sve nas da je bližnji onaj koji je u potrebi te da takvome svatko od nas treba postati bližnji konkretnim djelima milosrđa. Ljubav prema bližnjemu je kreativna, suosjećajna, u njoj naša ljubav prema Bogu postaje vidljiva.

Razmišljanje uz evanđeoski ulomak XV. nedjelje kroz godinu (Lk 10,25-37), god. C