Isusova rečenica: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“ jedna je od onih koje lako uđu u uho, koje se lako izgovaraju pa samim time i jedna od onih koje se najčešće ne razumiju i čije se značenje prilagođava potrebama, a ne istini. Tako primjerice, nije rijetkost da nam rečenica kojom završava današnje evanđelje posluži kako bismo potiho pobrojali one najvažnije državne zakone i crkvene propise te, ispitujući nekako vlastitu savjest, zaključili kako smo „odradili“ onaj nužan minimum u oba smjera i kako možemo bezbrižno spavati. Uz to, mnogi je naši suvremenici ne koriste jer je Biblija za njih nešto zaostalo i konzervativno, no čine sve kako bi odvojili politiku od vjere, ono što je svjetovno od onog što je duhovno te kako bi proglasili iznošenje crkvenih stajališta u vezi društvenih i političkih pitanja nedopustivim. No, je li baš to Isus želio sugerirati rekavši „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“?

Isusu danas dolaze farizeji i herodovci kako bi ga uhvatili u zamku: „Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?“ U slučaju pozitivnog odgovora Isus bi bio izgubio simpatiju i ugled koji je uživao u narodu. Izravno odobravanje davanja poreza caru značilo bi svrstavanje na stranu stranaca, okupatora čijeg se jarma izraelski narod želio riješiti i zbog čega je tako živo očekivao Mesiju. U slučaju negativnog odgovora bio bi optužen kao onaj tko potiče narod na pobunu. Isus je svojim odgovorom u obliku protupitanja: „Pokažite mi porezni novac!...Čija je ovo slika i natpis?“ izbjegao zamku. No, je li mu bilo samo do toga, je li mu bilo do očuvanja vlastitog ugleda, do iskazivanja vlastitih diplomatskih sposobnosti? Čini mi se da je Isus više od svega htio razotkriti licemjerje svojih sugovornika i po tko zna koji put donijeti pravu sliku Boga i time pravu sliku čovjeka. Krenimo redom.

Razotkrivanje licemjerja. Trenutak je to evanđelja koji i nama nudi priliku zastati i dopustiti Bogu da nas raskrinka. Naime, zar nije zanimljivo da Isus kojega su došli uhvatiti u zamku „na riječi“ nema uza se novac, dok oni koji su mu htjeli smjestiti već zapravo „na djelu“ pokazuju svoj stav imajući u džepu porezni novac. A još je je zanimljivije što se čitava scena odvija u hramskom dvorištu i što upravo oni koji su sebe držali duhovnom elitom nisu imali nikakvih skrupula na sveto mjesto ponijeti novac s likom cara znajući da time čine grijeh idolatrije (Izl 20,4). Eto tako mnogo puta i mi, posjećujući najsvetija mjesta, moleći i hodočasteći, u svome džepu, ustima i srcu nosimo ono za što optužujemo i prosuđujemo druge.

Prava slika Boga. Ne izjašnjavajući se direktno po pitanju poreza kao i u jednoj drugoj zgodi u kojoj Isus odbija biti sucem i djeliocem po pitanju bratske podjele nasljedstva, Isus se, kaže jedan talijanski teolog, distancira od tema koje mu ne priliče i tako nas uči jednu veliku lekciju: držati se onoga što nam pripada, ne praviti se sveznalicama i velikim influencerima, kreatorima mišljenja na društvenim mrežama smatrajući se sposobnima govoriti o ama baš svakoj temi. Napast je to kojoj se danas sve teže odupiremo!

Prava slika čovjeka. Pitanje farizeja koje započinje riječima je li dopušteno ili nije, ostalo je bez izravnog odgovora. Svako naše pitanje koje započinje istim riječima, a nisu na njega nažalost imuni ni katolički portali, na neki način prokazuje nedostatak ljubavi. Nismo stvoreni za minimum pravednosti, već za maksimum ljubavi koju smo pozvani očitovati dopuštajući Božjoj ljubavi da prvo nas preobrazi, a po nama i sve razine života: vjersku, društvenu, političku.

Razmišljanje uz evanđelje  29. nedjelje kroz godinu (Mt 22, 15-21); god. A