Po zakonu utvrđenom od Stvoritelja vrijeme nezaustavljivo teče. Nižu se godina za godinom i evo ih već 90 otkako su Kćeri Božje ljubavi počele činiti Božju ljubav vidljivom u Petrinji. „Na sveopću želju građana petrinjski je župnik Mihovil Razum pozvao Kćeri Božje ljubavi da otvore u Petrinji dječje zabavište. I došle su 19. svibnja 1928. tri sestre.“ Rad s djecom, kojih je odmah bilo pedesetak, započeo je u Hrvatskom domu, a broj djece je neprestano rastao.

Oduševljenje građana Petrinje vidi se i iz članka objavljenog u Jedinstvu 1929. g., kojeg je napisao profesor Učiteljske škole: „Naš je grad bio dugo vremena bez dečjeg zabavišta i svi smo osećali veliku potrebu za takvom jednom ustanovom za naše male. Konačno su prošle godine otvorile časne sestre Božje ljubavi dečje zabavište. Velika je to dobit za naše malo mesto. Zabavište je već jednom priredilo jednu kućnu zabavicu koja je vrlo uspela. Čestitamo upraviteljici zabavišta na vanrednom uspehu što ga je dosad postigla. Želimo da tako dalje nastavi na veselje naše dečice i zadovoljstvo roditelja.“

Godine 1930. sestre su dobile i stan u Hrvatskom domu. Nekim strukturama vlasti to nije bilo po volji, pa su sestre nakon tri godine morale iseliti iz Doma. Tamo im je gđa Marija Amalija Filjak darovala kuću u gradskom predjelu Kaniža.

S vremenom se broj sestara povećao jer je bila potreba da uz rad u zabavištu preuzmu brigu za uređivanje crkve sv. Lovre, liturgijsko pjevanje, poučavanje djece i mladih u glazbi, a dvije sestre su vodile kućanstvo u župnom stanu. Župnik im je dao na korištenje kuću prizemnicu blizu crkve, takozvanu Zvonariju, u kojoj je prije stanovao zvonar. Prodavši kuću u Kaniži, imale su sredstva za dogradnju kuće u kojoj je prizemno uređen prostor za zabavište, a na katu za sestre.

Osim rada s djecom, sestre su bile aktivne i u životu župe: pripremale su djecu za sakramente, okupljale su sve dobne skupine uvježbavajući prigodne programe za blagdane, posjećivale starije i bolesne, pekle su hostije za ovu i susjedne župe. I tako sve do rujna 1991., kada su, kao i svi Hrvati, katolici, morale napustiti Petrinju kako bi spasile život. U Domovinskom ratu samostan je potpuno devastiran.

Odmah nakon oslobođenja Petrinje sestre su svake nedjelje dolazile iz Zagreba kako bi sviranjem i pjevanjem uveličale misno slavlje i ohrabrile povratnike, kojih je svake nedjelje bilo sve više. Budući da je crkva bila do temelja srušena, na svetu misu su se okupljali u galeriji Krsto Hegedušić, a potom u kino dvorani. Gospodin Đuro Gavrilović dao je svoju zgradu u centru grada za smještaj župniku i sestrama za vrijeme obnove samostana, župne kuće i gradnje crkve.

Zahvaljujući svesrdnom zalaganju sestara u provincijalnoj upravi, kao i onih na terenu, poslovi su privedeni kraju. U jesen 2001. godine bio je blagoslov samostana, koji je u obnovi preuređen za smještaj studenticama. Trenutno u zajednici žive četiri sestre. Uz molitveni apostolat, sestre katehiziraju u školi i na župi, brinu se o dječjem zboru, okupljaju mlade, uređuju crkvu i karitativno djeluju kroz adventsko i korizmeno prikupljanje namirnica i dijeljenje najpotrebnijima. Sestre nastoje odgovoriti potrebama sadašnjeg vremena kao što su to činile i u prošlosti. Budućnost je u Očevim rukama.

IZVOR: Iz života za život - Glasilo Provincije Božje providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi, 1(2018), 49-50.