Božja riječ pred nas danas stavlja Bartimeja, slijepog prosjaka koji sjedi kraj puta i prosi. Vjerojatno već dugo na istom mjestu prosi pažnju, smilovanje, toplu riječ, milostinju drugih. U jednom trenutku čuje mnoštvo i saznaje da dolazi Isus. Zanimljivo je da jedan prosjak, i to slijepi prosjak, zaziva Isusa: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« (Mk 10,47) To znači da on unatoč svom tjelesnom hendikepu ipak vidi, vidi srcem, i prepoznaje Krista.

Svatko od nas može se zapitati koja sljepoća je hendikep za moj život? Što je ono što me čini prosjakom? Možda sam prosjak nečije pažnje, ljubavi, možda sam prosjak tuđe hvale i osjećam se jednako mučno kao i Bartimej - sve do trenutka kada susreće Krista. U tom trenutku Bartimej ne odustaje. Bez obzira na ušutkavanje, možda i nagurivanje onih oko njega on viče još jače i glasnije: »Sine Davidov, smiluj mi se.« (Mk 10,48)

A Isus? Što on čini? Zaustavlja se. Zaustavlja se na vapaj nemoćnog, slabog, neprimjećenog Bartimeja. Jednako kao što se zaustavio na Bartimejev vapaj, Isus, se zaustavlja i na moj i tvoj vapaj. Zaustavlja se i na moj i tvoj krik, ustrajan krik. Ne postoji situacija u koju Bog ne može ući i koju Bog ne može riješiti. No, potrebna je vjera, vjera slijepca koji i kad ne vidi vjeruje, vjera prosjaka koji vjeruje da će uz Boga okusiti najveće bogatstvo.

Evanđelje nas danas uči i kako moliti. Često se pitamo kakva je prava molitva, što moram govoriti Bogu da bi me čuo i uslišio. Danas me taj isti Bog po svojoj riječi uči da molim ustrajno i da vapim. Uči me da bez obzira na okolinu ne odustajem i uči me da molim konkretno. »Što hoćeš da ti učinim«, pita Isus Bartimeja bez obzira što zna da Bartimej želi vid. I mene i tebe Isus pita: »Što hoćeš da ti učinim?« U ovom trenutku, poput Bartimeja, priznaj mu svoju sljepoću i moli ga da te ozdravi. Moli ustrajno i vjeruj! Samo po vjeri dolaze čuda.

Razmišljanje uz evanđelje XXX. nedjelje kroz godinu (Mk 10,46-52), god. B