U današnjem Evanđelju evanđelist Marko pred nas stavlja jednu zanimljivu zgodu iz Isusova života. Kao da nam želi približit Isus kao jednoga od nas u svemu jednakom. Priča nam kako je Isus došao u svoj zavičaj. Koliki se samo od nas raduju povratku u svoj zavičaj, kako bi se vratili na staze djetinjstva i mladosti, posjetili roditelje, rodbinu i prijatelje. Nekako nam je svima ova scena poznata i prirodna. Nastavlja kako su ga dopratili učenici. I sami kada se vratimo doma volim pokazati što smo postigli u životu, na ovaj ili onaj način. Biti učitelj i imati svoje učenike u Isusov vrijeme je bilo vrlo uzvišeno.

Pripovijeda nam Marko dalje kako je došao dan subotnji te kako je Isus počeo poučavati u sinagogi. Ali onda počinju zli jezici: „Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin...” Vjerujem da Isus i danas dođe, naišao bi na istu scenu. Ovaj događaj pokazuje nam kako se ljudi sporo mijenjaju ili sporo uče. U svim međuljudskim odnosima nekako je uvijek prisutna ljudska ljubomora, zavist, prepotentnost i samodostatnost. Isus im ukazuje na taj problem, svjestan je toga i pokušava ih opomenuti, međutim nisu mu vjerovali. Uopće nisu slušali što im govori, o čemu ih poučava, već su ostali na spoznaji koju imaju o njemu od prije. Ostali su na onom izvanjskom, bez mogućnosti da je u nečemu napredovao.

Dobro je zastati danas nad sobom i svojim životom te se zapitati sudim li ljude, na koji način im pristupamo, slušamo li što govore ili ostajemo na nekakvim svojim prijevremenim zaključcima, predrasudama... No, postavimo si još jedno pitanje: Kako pristupam svom svećeniku? Slušam li što govori ili ga sudi prema njegovim postupcima?

Nalazimo se u vremenu kada mladi ljudi po rukama svojih biskupa, primaju sveti red, te slave svoje prve mlade mise. Oni se također trebaju vratiti u svoj zavičaj, a Duh Gospodnji sišao je na njih. Oni su oni koji govore u ime Božje, tumačeći njegovu Riječ, pripovijedajući i navješćujući Kraljevstvo Božje, pozivajući na obraćenje tj. promjenu života. Nisu to uvijek lake riječi za čuti, no to im je dužnost i poslanje.

U Starom zavjetu Bog šalje Ezekiela neka govori narodu: „Ovo govori Gospodin Bog!” iako zna da su rod odmetnički. U Novom zavjetu vidimo jedan drugačiji primjer Pavao se žali na trn u tijelu. Znamo kakvim je teškim životom živio, koliko je svijeta proputovao kao bi navijestio Riječ Božju i moli Boga da mu ukloni trn u tijelu, međutim Bog to ne čini štoviše poziva ga na poslušnost: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršava.” I Pavao nakon treće molbe prihvaća svoj „trn u tijelu“.

Često puta svećenike ili idealiziramo ili ih ne prihvaćamo. Međutim i oni sami imaju svoju muku, svoj „trn u tijelu”, jer i oni su samo ljudi, koji se svojim služenjem trebaju posvetiti. Pomozimo im na tom putu kako bi svojim svetim životom i nama pomogli postati svetima. Uzajaman je to posao. Ali u tome i leži bit Crkve.
Dobro razmislimo što govorimo o svojim bližnjima, kako im pristupamo i da li ih i kako sudimo. Jer nisu uvijek stvari iste izvana i iznutra.           
Šteta što ljudi Isusova zavičaja nisu drugačije postupili. Jer, što bi sve Isus učinio u svom zavičaju da su mu povjerovali? Da su ga istinski poslušali?

Razmišljanje uz evanđelje XIV. nedjelje kroz godinu (Mk 6,1-6); god. B