U današnjem evanđelju Isus pred nas stavlja dva primjera i pokazuje koji od njih treba slijediti. Riječ je o bogatašima i siromašnoj udovici koji ubacuju novac u hramsku riznicu. Bogataši ubacuju od svog suviška, a sirota udovica daje sve što ima. Od prvih, hramska riznica će zasigurno imati veće materijalne dobiti nego od udovičinih novčića, ali Isusova mjerila su drugačija. On kaže da je udovica ubacila više od svih. I jasno daje do znanja da je Bogu jako važno s kojom nakanom srca čovjek dariva. Udovica je dala zadnja dva novčića. Ona je dala sve i znala je da će njezin Gospodin njoj dati sve što joj treba. Možemo samo naslutiti kakav je prisni odnos imala s njim kad je već izgradila stav koji daje sve Bogu i sve za Boga znajući da on brine za nju. Ona se ne uspoređuje s bogatašima, nego samozatajno dolazi da je ne bi netko vidio i pohvalio. Ali baš nju Isus pohvaljuje i stavlja za uzor!

S druge strane, danas učimo od Isusa kakav stav srca nije ispravan: onaj od bogataša i od pismoznanaca. I još naglašava: „Čuvajte se pismoznanaca!“ Zašto Mu je stalo do toga da potakne mnoštvo da ih se čuvaju? Možda zato da ih ne počnu nasljedovati te se počnu boriti za prva mjesta misleći da se u tome sastoji njihova vrijednost. Ili ih možda želi sačuvati od prepuštanja osjećaju krivnje u trenutku u kojem bi pomislili da su pismoznanci bliži Gospodinu zbog dugih molitava, pozdrava na trgovima i prvih mjesta u sinagogama i gozbama. Možda im Isus želi reći da pismoznanac ima jako potrebno i korisno poslanje jer znanje koje su stekli može biti sredstvo za upoznavanje živog Boga i poticaj da oni koji ih slušaju nađu vlastiti put u nasljedovanju njega, a ne da počnu slijediti i kopirati njih. Čuvajmo se, po Isusovoj preporuci, da loš primjer bogataša i pismoznanaca i nas ne zavede te počnemo moliti onako kako Isusu nije drago: samo usnama, da nas drugi vide, bez milosrđa i poniznosti.

Neka naša srca ostanu sačuvana samo za njega koji nam govori da kao što brani udovice, kojima pismoznanci „proždiru kuće“, obranit će i nas kad to bude potrebno. Molimo za promjenu vlastitog srca da Isus ne bi rekao za nas kao i za pismoznance: „Stići će ih to oštrija osuda.“ Molimo za dar vjere i pouzdanja kakvu je imao Ilija u trenutku kada je ponestalo hrane i rekao da „u ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju“ (1 Kr 17, 14). Neka se Bog proslavi u trenutcima kad ne vidimo kako dalje, kad nas obuzima tama, kad smo maleni u očima drugih i smatramo da nemamo puno za dati i kad ne prepoznajemo vlastitu vrijednost jer „lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi“ (1 Kor 1, 25).

Razmišljanje uz Evanđelje XXXII. Nedjelje kroz godinu (Mk 12,38-44)