Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg.
Usp. Fil 3,13-14

Započevši javno naučavanje, Spasitelj je ostavio Nazaret i pošao posve sâm osnivati svoje Kraljevstvo. Tako je i Franziska ostavila svoj voljeni Ebersberg i bez ikakve pratnje i potpore pošla u Beč osnivati jedno kraljevstvo, jedno svetište u kojem će Isus živjeti, vladati, usrećivati duše i voditi ih u svoje nebesko Kraljevstvo. Pripremajući se za ovaj važni korak, Franziska se povukla jedno vrijeme u samoću. U Innsbrucku je obavila duhovne vježbe pod vodstvom oca isusovca Junga i još jednom dobro promislila svoju nakanu. Vođa duhovnih vježbi, kojem je sve razjasnila, ne samo da je to smatrao dobrim, nego ju je i poticao da svoju nakanu što prije ostvari jer je u njoj prepoznao volju Božju. Tako se Franziska 24. listopada 1868. uputila prema austrijskom carskom gradu i stigla onamo 25. listopada. Nameću nam se pitanja koja ne smijemo zaobići. Zašto je Franziska izabrala baš Beč, a ne svoju domovinu kao polje svoga djelovanja? Sigurno se u tome očitovao naum Božje volje. Naime, u Njemačkoj se tada već pomalo širio Kulturkampf sa svojim kobnim učincima za Crkvu i državu. Mnogi su cvatući rasadnici odgoja i obrazovanja mladeži, koje su vodile redovničke osobe, pali kao žrtve te borbe. Budući da su bili ukinuti postojeći časni stari samostani, kako bi se tu mogla razviti nova družba osnovana na siromaštvu? Tako je katolička Austrija sa svojim dobrim vladarom koji je štitio i cijenio prava Crkve, mnogim redovnicima protjeranim iz Njemačke postala utočište za mirno i blagotvorno djelovanje. Nije li dalekosežni pogled Utemeljiteljice to predvidio? Ili je, misleći na riječi božanskoga Spasitelja da ni jedan prorok nije prihvaćen u svome zavičaju, htjela pripadati samo Isusu, slobodna od svake navezanosti na dom i rodbinu, da bi bila oslonjena samo na njegovu pomoć? Budućnost je potvrdila i jedno i drugo. Sama nije nikada o tome govorila. Svakako se već tada pokazivala snaga njezine sigurnosti koja je označila cijeli njezin život, a temeljila se na čvrstom pouzdanju u Boga. Nameće se još jedno pitanje: koji je cilj lebdio pred očima Utemeljiteljice? Misao vodilja njezina života bila je karitativno djelovati, nesebično činiti dobro, ne tražiti vlastitu korist. Željela se žrtvovati služeći bližnjemu, željela je djelotvorno ublažavati nevolje ljudskoga društva, htjela je spašavati duše. Znala je da mnoge mlade djevojke dolaze u velegrad zarađivati kruh kao služavke. Upoznala je opasnosti koje im prijete i znala je da su napuštene u svojim nevoljama duše i tijela. Odlučila je osnovati u Beču zavod za takve siromašne djevojke gdje bi one bile srdačno primljene, besplatno zbrinute i poučene. Tako bi bile ne samo zaštićene od tjelesnih nevolja i duševnih opasnosti, nego i poučavane u dužnostima svoga staleža, a nadasve u vjeri. Na taj će način moći unositi blagoslov i sreću u obitelji, a napose dobro utjecati na djecu. Zavod bi djevojkama trebao posredovati odgovarajuće službe i imati za njih uvijek otvorena vrata. Utemeljiteljica je znala u kako žalosne prilike upadaju djeca bez roditelja; htjela je i njima pomoći tako da je u svoj program istodobno unijela brigu i za njihov odgoj i obrazovanje. Djeca će okružena ljubavlju izrasti u dobre kršćane i korisne članove ljudskoga društva. Na trećem je mjestu mislila na odgojne zavode i škole za mlade djevojke iz srednjega staleža. Navedene tri svrhe trebale bi se međusobno podupirati. Lako možemo uvidjeti da je Utemeljiteljica dobro poznavala potrebe vremena. Svaki je samostan za svoju okolinu svojevrsna duhovna domovina, žarište vjerskog života i dobročinstava. Shvatimo li ove lijepe, dalekosežne Utemeljiteljičine ideje, nameće nam se pitanje: odakle sredstva za pretvaranje planova u djelo? Odgovor he samo jedan: sredstva će providjeti Bog. Ljudi slabe vjere to ne shvaćaju pa bi ono što je Franziska poduzela mogli nazvati ludom smjelošću. Ali ona je znala da premudra Božja providnost snažno djeluje i sve uređuje. Nepokolebljivo pouzdanje u moć, dobrotu i vjernost Božju učinilo je da je od njega očekivala upravo sve. No osjećala je i to da ide u susret životu koji će biti neprekidni slijed truda, nevolje, siromaštva, prezira i tjeskobe. Ipak ni trena nije oklijevala. Bog je ovome pothvatu dao očekivani uspjeh, ali svoju vjernu službenicu nije poštedio od ikoje vrste nutarnje i vanjske patnje.

Franziska je stigla u Beč. Pratimo je na njezinim daljnjim putovima. Cijela njezina imovina iznosila je 200 guldena. To joj je bilo dovoljno da može privremeno stanovati u hotelu »Pri zlatnom janjetu« u Wiednerovoj ulici. Prije godinu dana izvjesni dr. Theodor Wiedemann pripovijedao joj je da jedan član carske kuće planira dati 300.000 guldena za dom za služavke i da samo traži osobu koja bi isti mogla osnovati. Obećao je pobrinuti se da ta zadaća bude povjerena Franziski. I sâm je obećao pomoći i potražiti dobročinitelje i suosnivače. Međutim, sva su ta obećanja bila prazne riječi. Iako je Franziska više računala na pomoć Božju nego na ljude i premda je bilo čvrsto njezino pouzdanje u Gospodina, ipak je ova potpuna prijevara na nju tako porazno djelovala da je posumnjala i u vlastiti poziv. Sama nam o tome govori u Kronici:

Tek što sam stigla u Beč, morala sam se suočiti s istinom da su sve moje nade i očekivanja s obzirom na dobročinitelje i suosnivače bile velika obmana. Bila sam siromašna, sama i prevarena u ovome gradu, meni prilično nepoznatom. To me toliko pogodilo da sam smrtno oboljela te sam morala dva tjedna ležati kod gospođe Groß u Johannesgasse br. 13. Ne samo da sam imala vrlo lošu njegu, nego me gospođa i inače mučila na sve moguće načine. Uz to, proganjale su me i nutarnje patnje i napasti. Osjećala sam da me hrabrost napustila. Najviše me uznemirivala misao da je svaki moj trud u Beču besplodan. Činilo mi se da Bog više ne želi moje služenje. Već prije molila sam ga da mi dopusti umrijeti ukoliko bih započinjala nešto protiv njegove volje, ili ne bih radila za dobro bližnjega u pravom duhu. Budući da sam sada bila teško bolesna i vidjela samo neuspjeh, koja bi mi misao mogla biti bliža nego da je došao moj posljednji čas? Neopisivo sam trpjela: tjelesne boli i nutarnja ostavljenost međusobno su se podupirale da me dovedu do očaja. Poslije dva mučna tjedna moje se tjelesno stanje poboljšalo, a istodobno je u duši zasjalo svjetlo. Bog je svoje bijedno oruđe samo iskušao, ali ga nije odbacio. Odvažnost i pouzdanje ponovo su se vratili. Dana 12. studenoga mogla sam na nekoliko sati napustiti krevet. Odmah sam se dala na posao i napisala molbu ministarstvu da smijem osnovati vjersko udruženje. Priložila sam i jedan primjerak Statuta prema kojima sam ga htjela urediti.

Nakon toliko neuspjeha i razočaranja, manje srčana duša ne bi više imala hrabrosti za daljnje pokušaje. Premda su se u Franziskinom srcu povremeno podizali valovi uzrujanosti i nastajala tama, ipak bi iz tih oluja izlazila kao pobjednica. Njezina bi se plemenita narav umirila. U poniznosti bi se klanjala Božjoj providnosti. Oganj tuge često je čistio njezinu dušu i činio je sposobnom za velika djela, a Bog, temelj i cilj njezina djelovanja, opet bi poslao svoje sunčane zrake u gustu maglu. Zadivljujućom hrabrošću Franziska se pridigla s bolesničkoga ležaja i s velikom mukom je 13. i 14. studenoga hodala ulicama Beča tražeći stan, dok ga konačno nije našla u Taubstummengasse br. 5, kod udovice jednog redarstvenika. Taj stan na trećem katu bio je vrlo siromašan, sastojao se od predsoblja i jedne sobe, ali je imao zasebni ulaz. Franziska je u tom vrlo skromno namještenom stanu bila podstanarka. Odmah je nabavila raspelo, kip Majke Božje i dva staklena svijećnjaka. Iz toga neuglednog, nepoznatog zakutka izašla je danas već razgranata Družba Kćeri Božje ljubavi. Božji je plan takav: velika oruđa za svoje ciljeve pripravlja u neznatnosti. Samo se na molitvi i žrtvi temelji vlastito spasenje i dobro bližnjega.

Od sada Utemeljiteljica si nije priuštila ni trenutka počinka. Dana 17. studenoga predala je već spomenutu molbu u ministarstvo. Odjelni pročelnik barun Breisky prijazno ju je primio i ohrabrio za osnivanje. Dao joj je preporuku za namjesnika baruna Webera. Oba gospodina uvjeravala su je o svojoj dobrohotnosti i potpori. Oni su održali riječ pokazavši se kao promicatelji i zaštitnici njezina pothvata. Od te dvojice prvih prijatelja Franziska je 21. studenoga 1868. saznala da će za nekoliko dana dobiti dozvolu za osnivanje i za prikupljanje priloga za djelo koje će nastati. Ta vijest oživjela je njezinu nadu jer je sada sve krenulo dobrim putom. Budući da je tu radosnu vijest primila na blagdan Marijina prikazanja, u znak zahvalnosti odredila je taj dan kao rođendan Družbe, stavivši je pod osobitu zaštitu Majke Božje. Tako je 21. studenoga postao dan ulaska u novicijat, polaganja i obnove zavjeta.

Dana 27. studenoga 1868. stiglo je povoljno rješenje spomenute molbe. Vlast je dozvolila osnivanje Družbe Kćeri Božje ljubavi i sabiranje milodara. Franziska je još uvijek bila sama, bez suradnica. Trebala je na neki način proširiti vijest o osnivanju. Ali kako? Zamolila je nekoliko ispovjednika da joj između djevojaka koje se kod njih ispovijedaju pošalju one koje bi imale hrabrosti pridružiti joj se i s njom osnivati ovo Božje djelo. I doskora je Bog poslao radnice u svoj još neobrađeni vinograd. Franziska o tome piše: »Dana 15. prosinca 1868. došla je Katharina Benda, kasnije sestra Luzia, iz Bukaua u Češkoj, i zamolila da je primim. Učinila sam to s velikom radošću i iskrenom zahvalom Bogu«. Treba odmah reći da je ova prva pomoćnica bila vrlo krjeposna duša, ali je već poslije tri godine postala žrtvom svoga poslanja. Skupljala je milodare u Pragu i tu se razboljela od upale moždane opne. Odnijeli su je u samostan sestara sv. Elizabete, gdje je dobro pripremljena preminula uzornom smrću 29. svibnja 1871.

Utemeljiteljica nam dalje pripovijeda:

Dana 17. prosinca u Beču počela sam u pratnji Katharine, prikupljati milodare za naše svrhe. Susrele smo neke plemenite ljude koji su nam pružili ruku pomoćnicu. Kao osobite dobročinitelje spominjem braću Lang, tvorničare u Fünfhausu, Kranzgasse 14, koji su se ne samo na početku, nego i kasnije, pokazali kao ljudi povjerenja i učinili Družbi osobite usluge. Neka im sestre molitvom uvijek iskazuju zahvalnost. Potražila sam i jednog revnog svećenika koji bi mi pomagao svojim savjetom, a svojim utjecajem mogao koristiti i u javnosti. Providnost mi je poslala prečasnog gospodina Antona Steinera, vikara dvorske i gradske župne crkve sv. Augustina. Kao sin cijenjenog dvorskog savjetnika bio je svugdje poznat i voljen. Posjedovao je izvrstan dar govorništva i bio dobar pisac. Zainteresirao se za naše djelo. Preuzeo je mjesto direktora i suosnivača Družbe. Ovom smo vjernom i revnom suradniku i promicatelju vrlo zahvalne. Bog neka mu plati! Zbog mog oslabljenog zdravlja, prikupljanje milodara u Beču bilo mi je prenaporno. Ali nevolja nas je tjerala pa sam pokušala prikupljati po selima, što sam s Božjom pomoću izdržala, iako sam zbog poteškoća sa želucem podnosila vrlo malo hrane i trpjela od čestog povraćanja. Najprije sam pošla u Korneuburg i Stockerau, zatim u Brunn, Mödling, Baden, Neunkirchen i Gloggnitz. Poslije tog putovanja Božja providnost vodila me i u Stubbach jer sam tamo trebala naći svoju drugu suradnicu. Bila je to Juditha Köck, kasnije s. Josefa, vrlo mlada djevojka, nježne tjelesne građe i vrlo ljubazne naravi. Do tada je poučavala djecu u šivanju, vezenju i drugim ručnim radovima. Od srca sam zahvalila Bogu za ovu novu pomoć i savjetovala sam Judithi da sredi svoje prilike, zbrine svoju mlađu sestru i brata (bili su bez oba roditelja!) i tada dođe u Beč.

Utemeljiteljica je u novoj pratiteljici našla dugogodišnju vjernu potporu. Sestra Josefa djelovala je kao predstojnica u mnogim novoosnovanim samostanima, koje je znala svrsishodno urediti, ne povrijedivši sveto siromaštvo.

O svom prvom sastanku s Utemeljiteljicom i ulasku u Družbu, s. Josefa radosno je pripovijedala: »Od djetinjstva sam čeznula za redovničkim životom, ali nisam znala kako ostvariti taj cilj. Kad sam prvi put vidjela Majku Franzisku u njezinoj još nepotpunoj redovničkoj haljini, gotovo sam neodoljivo osjetila kako me privlači, tim više što sam čula da prima kandidatice. Njezino biće bilo je tako majčinsko i osvajalo je srce da sam je bez razmišljanja i puna pouzdanja zamolila da me primi. Ljubazno je uslišala moju molbu i rekla mi da, kad kod kuće sve uredim, dođem u Beč. Navela mi je adresu: Taubstummengasse br. 5. Užurbano sam nastojala urediti svoje prilike samo da što prije dođem u žuđeni samostan i da opet vidim majčinsku predstojnicu, koja je već osvojila svu moju naklonost. Znala sam da je riječ o novom osnivanju, ali sam ipak u svojoj mladenačkoj mašti vidjela već mali siromašni samostan u kojem sam željela živjeti mirno i pobožno. S takvim sam mislima putovala u Beč. Kakva li razočaranja! Stupivši pred označenu kuću u Taubstummengasse, uzalud sam pitala gdje stanuju redovnice. O tome nitko ništa nije znao. Bespomoćno sam se ogledavala na sve strane. Konačno mi je jedna gospođa rekla da na trećem katu stanuje neka gospođa koja nosi crnu haljinu i bijelu kapicu. U tjeskobnom iščekivanju išla sam uz stepenice i plaho pokucala na vrata. Utemeljiteljica mi je otvorila i povela me s iskrenom radošću u sobu. Ponudivši mi malu okrjepu, uputila me u svoje planove i oduševila za njih tako da sam zaboravila svako razočaranje te joj hrabro i odlučno obećala da ću, budući da me Božja providnost ovamo dovela, biti njezina dobra i vjerna kći. Od toga sam trenutka s Utemeljiteljicom i njezinim suradnicama radosno dijelila sve poteškoće, napore i odricanja.« Kako je bilo s. Josefi, tako je bilo još nekim prvim sestrama kada su molile da budu primljene. Velika oskudica i pomanjkanje pravoga samostana prestrašile su ih, ali Franziskina ljubazna i otvorena susretljivost snažno ih je privukla i osvojila te su – ne mareći za potrebe ni za nejasne izglede – posvetile svoju mladost i svoje sile ovom lijepom djelu. Doskora su u neznatnim početcima prepoznale djelo Duha Svetoga, kojeg je Utemeljiteljica molila da iz svijeta povuče duše koje traže Boga i dovede ih u svetište Božje. Na njima se obistinilo: »Tko okuša trpljenje, taj uživa radosti u njemu skrivene.« One su doduše započele život pregaranja i žrtve, ali tijekom cijeloga života ostale su im u slatkoj uspomeni nutarnje radosti odricanja. Ove početke nazivale su najsretnijim danima svoga života jer su osjećale onaj blaženi mir kojega svijet ne može dati. Pogled uvijek pun nade i vedra narav njihove duhovne majke zasigurno su doprinijeli da se i one ispune vedrim duhom. Utemeljiteljica bi često govorila: »Bog ljubi radosna darivatelja!«, ili riječi sv. Franje Ksaverskog: »Svetac koji je žalostan, žalostan je svetac!« Budući da je sama bila sretna, nastojala je i druge usrećivati. Samozataja i velikodušna ljubav bile su tajne snage kojima je privlačila srca, zadržavala ih i ražarivala ljubavlju prema Bogu.

Preuzeto iz: Majka Franziska Lechner. Život i djelo, Zagreb 2013., str. 32-39.