U srijedu, 1. veljače 2017., na Mirogoju je pokopan don Anto Baković, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije.

Don Anto Baković rođen je 1931. u Goraždu. Za svećenika je zaređen 1959. Kao bogoslov, a kasnije i svećenik, proveo je deset godina robije u sedam zatvora zbog svojih antikomunističkih stajališta. Kao svećenik djelovao je u župama u Bosni i Hercegovini, a krajem šezdesetih otišao je na službu u Janjevo. Godine 1975. postao je župnik u Maglaju, BiH, gdje je gradio svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića. Uređivao je i izdavao Narod, mjesečnik za demografsku obnovu i duhovni preporod. Napisao je brojne knjige: “Za jednu bolju Hrvatsku”, “Hrvatska demografska čitanka”, “Jedno dijete više”, “Programska načela Hrvatskog populacijskog pokreta”, “Drinske mučenice”, “Ostaje li Hrvatska bez majki”, “Dječak s Drine” (autobiografija), “Svećenici – žrtve rata i poraća”, Hrvatski martirologij XX. stoljeća i “Batinama do oltara”. Bio je prvi svećenik koji je jasno upozorio na opasnost u kojoj se nalazi Hrvatska zbog demografske situacije i jedan od prethodnika pro-life pokreta u Hrvatskoj. Osim toga bio je pronositelj glasa o mučeničkoj smrti bl. Drinskih mučenica kao i neumroni promicatelj njihove svetosti.

Pogrebne obrede predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s umirovljenim gospićko-senjskim biskupom Milom Bogovićem i mons. Bosiljkom Rajićem, izaslanikom vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića. Na pokopu su bili i umirovljeni vojni biskup Juraj Jezerinac i stotinjak svećenika, velik broj redovnica među kojima veliki broj članica naše Provincije. U ime naše Družbe prigodnu riječ oproštaja izrekla je s. Gordana Igrec, provincijalna glavarica. Njezin govor pročitajte u nastavku.

Preuzvišeni oci biskupi, poštovani mons. Rajiću,cijenjeni svećenici, sestre redovnice, rodbino i prijatelji don Ante Bakovića!

S dubokim pijetetom i zahvalnošću okupili smo se oko zemnih ostataka našega dragoga don Ante Bakovića, svećenika i do jučer jedinoga živućega očevidca i svjedoka mučeničke smrti naših Blaženih Drinskih mučenica. Stoga u ime generalne glavarice sestre Marie Dulce Adams i cijele Družbe Kćeri božje ljubavi, izražavam duboku zahvalnost za njegov život i svjedočanstvo, posebno za širenje glasa svetosti naših Blaženica!

U nepredvidivosti i nestalnosti života, u ratnom vihoru II. svjetskog rata tko je ikada mogao zamisliti da će put jednog 10-godišnjeg dječaka iz Goražda iz istočne Bosne, Ante Bakovića biti tako duboko obilježen i povezan s jednom redovničkom zajednicom, s Družbom Kćeri Božje ljubavi! I trajala je ta povezanost sve do danas, do ovog trenutka kada u dubokom stavu zahvalnosti stojimo pred njegovim odrom! Ta poveznica dogodila se upravo te kobne prosinačke večeri 15. prosinca 1941. Kuća obitelji Baković bila je u blizini vojarne, pa su se jauci i zapomaganje sestara kao i njihovi vapaji: „Isuse, spasi nas!“ mogli dobro čuti. Sestre su te noći bile usmrćene noževima pod prozorima vojarne. Kad je dječak Anto po svanuću otišao na rijeku, vidio je strašan prizor: četiri mrtva, iznakažena tijela redovnica leže uz Drinu. Pažljivo je sve promatrao i potom brojao po njihovim tijelima nožem zadobivene rane... Slijedećeg dana nazočio je neobičnom pogrebu: dok je grobar štapom otisnuo svaku pojedinu sestru niz Drinu, dršćući od straha i hladnoće, mali Anto plačući je molio Očenaše i davao im svoje „ministransko odrješenje.“

U razdoblju nakon rata mukla tišina obavila je grobove, pa tako i rijeku Drinu. Nitko nije smio ništa reći, a još manje pisati o Drinskim mučenicama. Kronike su tiho čuvale zapise, a arhivi dokumente o tim sestrama koje su, i uz cijenu krvi, ostale vjerne Kristu i svojim redovničkim zavjetima.

Sve to vrijeme don Anto, kao krunski svjedok uporno je nastojao i borio se da iz tjeskobne šutnje nemilih događaja na svjetlo dana izvuče ove vjerne svjedokinje ljubavi i „zagovornice mira“ kako ih je volio nazivati. I do kraja svoga života bio je pun inicijativa i nije prestao sanjati, što je i izrekao u jednom razgovoru vezano uz beatifikaciju Drinskih mučenica: „Priželjkivao sam u svojim snovima da dan beatifikacije bude dan srednjoeuropskog slavlja; da Srednja Europa dođe u Sarajevo te tako bude ostvarena poruka blaženih Drinskih mučenica koju ja živo osjećam. To je poruka povezivanja, razumijevanja i tolerancije među različitim narodima, ne samo na ovim našim prostorima već i šire.“

Dragi don Anto, stajali ste prije 76 godina nad tekućim grobom rijeke Drine u koji ste, svojom molitvom i puštenom dječačkom suzom, ispratili u zagrljaj nebeskog Oca naše blažene Drinske Mučenice. Sada i mi Vas ispraćamo s dubokom zahvalnošću i ljubavlju za svaku napisanu i izgovorenu riječ u službi njihove popularizacije u javnosti. Zahvaljujem Vam na Vašoj upornosti i neustrašivosti u otkrivanju istine o našim Blaženicama. Hvala Vam što ste se do zadnjega zanimali za kauzu i pitali se: Kad će biti sestre proglašene svetima? Niste doživjeli kanonizaciju, ali vjerujem da ste sada zajedno s našim Blaženim Drinskim mučenicama i da uživate ljepotu i ljubav Svevišnjega. Neka Vam Gospodin bude nagrada, a mi Vam izričemo veliko hvala za sve!

s. Gordana Igrec, FDC

(Foto: Marija Belošević; tekst: ika/Bitno.net)