U Duhovnom centru u Granešini 13. i 14. ožujka 2026. održan je susret predstojnica i članica Provincijalne uprave. Na susretu su sudjelovale 33 sestre. Zajedno s provincijalnom glavaricom s. Nevenkom Jurak i članicama Provincijalnog vijeća s različitih su gledišta, nadahnute biblijskom misli „Njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53,5), promišljale o ranjivosti.

Program je započeo u petak, 13. ožujka, u 14.30 sati pozdravnom riječi i uvodom u susret Provincijalne glavarice. Uslijedilo je promišljanje na temelju biblijskog teksta „On liječi one koji su srca slomljena i povija rane njihove“ (Ps 147,3), koje je priredila s. M. Tea Barnjak. Potom je dva predavanja „Izvori ljudske ranjivosti“ i „Ranjen čovjek ranjava“ održao mr. sc. don Đuliano Trdić. U prvome je predavanju vlč. Đuliano istaknuo da ranjivost nije samo psihološka, nego i ontološka činjenica jer proizlazi iz same naravi stvorenog i palog čovjeka. Prema tome stvorenost je temeljna ranjivost. Potom je predstavio ranjivosti osobe na tri razine: razumskoj, emotivnoj i voljnoj. U drugome je predavanju predstavio rane, koje često nastaju u ranim odnosima, a manifestiraju se tijekom života u odnosima s drugima. Napomenuo je da je ranjivost, iskustvo koje dijelimo s drugima, prilika za rast i promjenu, za empatiju i suosjećanje te da ju treba promatrati ne kao manu, već kao prostor milosti i mjesto privilegiranog susreta s Bogom.

Nakon predavanja i plodne diskusije vlč. Đuliano slavio je misu u kapeli Duhovnog centra. U svojoj homiliji, polazeći od liturgijskih čitanja, pozvao je na razmatranje Božje ljubavi, koju smo iskusili na razne načine, a opet ostajemo imuni na nju. Ne uspijevamo Bogu uzvratiti ljubavlju, onako kako on to od nas traži. U tome nas sputavaju naše rane. Kad se čovjek autentično približava Bogu, uviđa vlastitu grešnost i egoizam, vidi koliko je daleko od njega i postaje svjestan svoje nedosljednosti. Stoga je važno razgoliti vlastito srce, napose u sv. misi i ispovijedi, i staviti pred njega ono što je u srcu: radosti, nade, tjeskobu i čežnju.

Drugoga dana susreta, u subotu nakon molitve Jutarnje, sv. misu u kapeli Duhovnog centra slavio je Zdravko Lazić, OFM, gvardijan samostana sv. Franje na Kaptolu. U svojoj homiliji fra Zdravko je istaknuo sljedeće: „Isusova prispodoba o farizeju i cariniku pogađa u srce svake poglavarske službe. Farizej je bio 'savršen' vršitelj pravila, ali je bio pun sebe. (…) Isus nas uči da je poniznost jedini ključ koji otvara vrata Božje milosti. Predstojnica koja, poput carinika, zna stati pred Boga i reći 'Gospodine, milostiv budi meni grešnici', postaje izvor blagoslova za svoju zajednicu. Takva predstojnica ne vlada, nego služi, jer zna da je i sama ovisna o Božjem milosrđu.“

U prijepodnevnim satima drugoga dana susreta predavanje u dva bloka na temu „Ženska ranjivost i rane Srca Isusova i Marijina“ održala je prof. dr. sc. Marijana Kompes, izvanredna profesorica na Sveučilišnoj katedri za teologiju i Pravnom fakultetu Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Profesorica Kompes sustavno je predstavila promišljanja o ranama Srca Isusova i Marijina te ih povezala s ranjenosti čovjeka, koja obuhvaća tjelesne, duševne i duhovne rane. U svome je predavanju osobiti naglasak stavila na žensku ranjivost. U tome je kontekstu predstavila tri žene – Edith Stein, Alice von Hildebrandt i Adrienne von Speyr – koje su promišljale o ranjivosti žena. Sveta Edith Stein promatrala ju je ne kao slabost, već kao filozofsko-antropološku i duhovnu osobinu te kao potencijal. Za Alice von Hildebrandt ranjivost označava otvorenost i snagu. Stoga ranjivost nije nedostatak, „već sveti prostor u kojem žena susreće Boga i druge, utjelovljujući nježno lice Božje i milosrđe u svijetu“. Adrienne von Speyr u svojim je promišljanjima posebno naglašavala Marijanski stav, tj. otvorenost prema Bogu kroz slušanje, povjerenje, i spremnost na predanje. Profesorica Kompes u završnom je dijelu predavanja istaknula da su rane Srca Isusova i Marijina lijek ženskoj ranjivosti.

Nakon predavanja i diskusije susret je zaključen završnom riječi Provincijalne glavarice koja je pozvala sestre da vlastite rane i rane svijeta prenose iz sjene Kalvarije u praskozorje uskrsnog jutra.