Već prvopričesnici znaju da Isus govori o prispodobama, te da njima nastoji objasniti ono što mi još ne razumijemo. Prispodobe su lako pamtljive, a na jednostavan način, događajima iz svakodnevice čitatelju pojašnjavaju nešto tako veliko i otajstveno – kraljevstvo Božje. Opet, koliko ih god slušali, čitali i proučavali, prispodobe uvijek donose jedan novi vidik, osvjetljavaju novi dio velikog Božjeg plana, i kao Isusova živa riječ svakome od nas progovaraju i pozivaju da i mi činimo Božje kraljevstvo vidljivo već sada.

Danas slušamo o sjemenu. O sjemenu koje čovjek baci u zemlju, pa spavao čovjek ili bdio nad tim sjemenom, ono klija i raste, bila noć ili dan, a da sam ne zna kako. I to sjeme izraste u stabljiku, pa u klas, i rodi zrnjem koje čovjek u žetvi skupi. Ili sjeme gorušice za koje se često čuje da je najmanje od svega sjemenja, a izraste toliko veliko da se pod njegovom sjenom gnijezde ptice nebeske. Nije ovdje riječ samo o tome da malo sjeme naraste u nešto veliko, iako ni to nije isključeno. Ovdje je riječ o Bogu i čovjeku. O Bogu od kojega je sve i po kojemu je sve, i čovjeku čija je najveća zadaća priznati da sve što ima i što jest dobiva kao nezasluženi dar koji u zahvalnom pogledu ponovno prinosi Bogu.

Čovjek baci sjeme u zemlju, istina, ali čovjek to sjeme nije stvorio, niti može učiniti da rodi. Čovjek može nad tim sjemenom bdjeti, svakodnevno ga obilaziti, ali time ne može doprinijeti ni mrvicu tome hoće li se sjeme razviti u biljku ili će strunuti u zemlji. Čovjek što god napravio, ne može iznad svojih snaga. Onaj koji daje sjeme je onaj koji može učiniti da to sjeme rodi.

Ne bavimo se danas svi mi poljoprivredom, niti vrtlarenjem, ali to ne znači da nam ovo evanđelje ne može danas barem malo približiti otajstvo kraljevstva Božjega. Sjeme je nešto što svi imamo, neki dar koji smo nezasluženo dobili. Trebamo ga baciti u zemlju, odnosno dati svoj dar da rodi, obogati ovaj svijet ljepotom svojih plodova. Ali, hoće li se od našeg dara, talenta nešto roditi ne odlučujemo mi, koliko god da se trsili, mučili, „okapali“. Na primjer, Bog daruje čovjeku lijep glas, pjesničku dušu, sposobnost da vodi druge, ili kontemplativno srce. I čovjek nastoji taj dar razvijati, nastoji se usavršavati, možda čak i postane svjetski poznati operni pjevač, pisac, voditelj neke velike tvrtke s mnogim partnerima, redovnik. Svi od reda poznati po svojim sposobnostima i darovima. Rekli bismo Bog mu je darovao sjeme, i on je bacio svoje sjeme u zemlju, a klas koji je izrastao donio je mnogo roda. Netočno. Tu nije riječ o kraljevstvu Božjem, nego u kraljevstvu čovjekovom koji uvijek nalazi načina kako da Božje darove, Božja stvorenja i Božja čudesna djela sebi pripisuje i prisvaja kao svoja. Božje kraljevstvo nije samo o tome da iz malog sjemena izraste veliki plod. Božje kraljevstvo je tamo gdje čovjek zna priznati da ljepota sjemena nije od njega, da razvitak stabljike nije od njega. Božje je kraljevstvo tamo gdje čovjek zna priznati da se u malim stvarima očituje velika ljepota Stvoritelja.

Malo sjeme bačeno u zemlju, nije ostalo samo sjeme, nego je postalo klas sa mnogim zrnjem od kojega dobivamo kruh. Malo je sjeme moralo biti preobraženo, iz sjemena postati klas da bi ispunilo svoju svrhu. Ako želimo doći našemu nebeskom cilju, moramo se dati preobraziti, iz sjemena postati klas. A to ne možemo svojim snagama, ma koliko vježbali, ulagali, moćnih ljudi okupili oko sebe da nam čuvaju leđa u našim mutnim poslovima. Takvo će sjeme u ljudskom kraljevstvu izgledati vrlo rodno, ali propada u Božjem kraljevstvu. Bog će naše sjeme preobraziti onda kad ga Bogu otvorena srca pružimo kao uzdarje na njegov dar. Tada će u svijetu izgledati da je naše sjeme umrlo, ali je ono rodilo stostruko. I kad se to dogodi, kad nam se čini da je naše sjeme umrlo, da nitko ne zamjećuje naše sjeme, a jedina naša nada da će od sjemena nešto narasti je Bog koji nam je sjeme i dao – tu je Božje kraljevstvo, tu na zemlji dok ja, čovjek, priznajem da je od Boga i po Bogu sve što imam i što jesam i u zahvalnom mu pogledu prinosim sebe na dar. Tada moj život od sjemena gorušice postaje stablo koje ispunja svoju svrhu, a to je da se u njemu gnijezde ptice nebeske.

Razmišljanje uz evanđelje XI. nedjelje kroz godinu (Mk 4,26-34); god. B