Na Cvjetnicu, 29. ožujka 2015. na groblju sestara Kćeri Božje ljubavi u sarajevskom naselju Betanija, svetom misom obilježena je 125. godišnjica smrti sestre Luke Liengitz iz Družbe Kćeri Božje ljubavi.

Misno slavlje predvodio je vlč. Mario Ćosić, ravnatelj Internata „Sveti Josip“ Katoličkog školskog centra u Sarajevu, u koncelebraciji s vlč. Markom Majstorovićem, župnikom katedralne župe i vlč. Mijom Nikolićem, umirovljenim svećenikom iz Svećeničkog doma u Sarajevu.

Budući da je ove godine smrtni dan s. Luke obilježen na Cvjetnicu - Nedjelju muke Gospodnje, vlč. Ćosić je u vrlo nadahnutoj propovijedi razmišljanje o Isusovu ulasku u Jeruzalem i njegovoj muci i smrti povezao s razmišljanjem o svetom životu jedne redovnice - s. Luke Liengitz. Razmišljati o ovoj redovnici u Godini posvećenoga života znači tražiti nadahnuće u nasljedovanju Krista u svome životu, jer „sestra Luka mnogima je bila vidljivi znak Božje ljubavi, koju mnogi i danas traže na njezinu grobu. Njezin život nas podsjeća na smisao našeg poslanja, a ono je, kako veli prorok Izaija, 'riječju krijepiti umorne' i svako jutro slušati Gospodina 'kao učenici“ naglasio je vlč. Ćosić. Da je s. Luka slušala Gospodina i po uzoru na njega živjela život, vidljivo je prvenstveno iz njenog zavjeta poslušnosti. Budući da je „Isusova poslušnost potpuno povjerenje i spremnost da se po njegovoj muci i smrtni očituje i ostvari Božja riječ ljubavi, i s. Luka je svoje poslanje u Sarajevo, neposredno nakon prvih zavjeta, prihvatila kao Božji dar, odmah se tamo zaputila i po dolasku se radosno i poslušno predala njegovu ostvarenju.“ Uz ove riječi vlč. Ćosić se posebno obratio sestrama Kćeri Božje ljubavi rekavši: „Smatram da sestra Luka danas posebno govori vama, drage sestre Kćeri Božje ljubavi. Ime vaše Družbe usko je vezano uz vaše redovničko zvanje, a ono je: biti živi znak, dijete, kći Božje ljubavi. To nipošto nije zasluga vaše Utemeljiteljice, niti je vaša zasluga. Ime i zvanje Božji su dar, milost. Na vama je da ih prihvatite i živite s oduševljenjem, radosno, predano i svakodnevno. Tek tada će Bog po vama, kao što je to učinio po sestri Luki, očitovati svoju ljubav. I upravo to će vaš redovnički život, koji nipošto nije lak, ispuniti smislom, dati vam snage da se još više posvetite služenju Bogu i ljudima. Bez služenja, redovnički je život, kao i kršćanski život općenito, besmislen, uzaludan!“ Uz poziv sestrama na razmišljanje, vlč. Ćosić se obratio i ostalim vjernicima, kazavši: „ Stojeći danas na grobu sestre Luke, mi jasno vidimo da on ništa ne krije, ali puno toga otkriva, čuva i svjedoči. Otkriva jednu osobu krhka zdravlja, u kojoj mnogi i danas nalaze snagu i utjehu u mnogovrsnim životnim poteškoćama. Čuva neokrnjenom ljepotu kršćanskog služenja Bogu kroz djela ljubavi prema čovjeku, Božjoj slici i prilici (Post 1,26-27). Svjedoči da će iz grančice što je danas, na Cvjetnicu, držimo u ruci po Božjoj riječi isklijati novi život, onaj vječni. 'Kršćanin se ne postaje po vjerskim obredima, nego sudjelovanjem u Isusovoj patnji', zapisa Dietrich Bonhoeffer. Cvjetnica je uvod u Isusovu muku: sudjelujmo u njoj živom vjerom i pobožnošću; slijedimo Krista na križnom putu noseći svoj križ, po kojemu ćemo i mi, poput sestre Luke, stići u nebeski grad Jeruzalem.“

Na Misnom slavlju sudjelovao je veći broj sestara Kćeri Božje ljubavi iz Sarajeva, Novog Travnika, Travnika, Kaknja te nekoliko sestara drugih redova i veći broj vjernika štovatelja sestre Luke. Posebno je bila primijećena skupina mladih koji su sa s. Antonijom Lučić, nakon sudjelovanja na pobožnosti križnoga puta u sarajevskom naselju Stup, rado došli i na Betaniju sestri Luki.

Nakon Svete mise svi zajedno izmolili su opijelo za pokoju sestru Luku i za sve sestre sahranjene na tom groblju. Zahvaljujući lijepom vremenu, vjernici su potom ostali u molitvi na grobu sestre Luke.

Sestra Luka je, odmah nakon položenih prvih redovničkih zavjeta u Beču, upućena na službu u Sarajevo. Imala je tada 22 godine. Mlada i poletna sestra spremno je prihvatila svoj prvi premještaj i nakon 4 dana putovanja iz Beča sretno stiže u Sarajevo, njoj nepoznat grad, nepoznat narod, nepoznat jezik i običaji. Samo 16 mjeseci prije njezina dolaska u Bosnu odnosno u Sarajevo stigle su prve tri sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi koje je nadbiskup dr. Josip Stadler pozvao za rad među mladeži, za rad u ženskom školstvu i odgoju. Sestra Luka u Sarajevu je radosno dočekana i odmah prima odgovornu i napornu službu vratarice u Zavodu sv. Josipa, za nju još težu jer osim njemačkog nije znala drugi jezik, a kao vratarica morala je kontaktirati sa građanima, sa školskom djecom, sa siromasima i svima koje je neka potreba dovela na vrata Zavoda sv. Josipa. Sestra Luka se isticala savjesnim vršenjem povjerene joj službe i požrtvovnom ljubavlju prema siromasima bez razlike na njihovu vjeru, dob i narodnost. Snagu za taj rad i za ljubav prema svima crpila je u kućnoj kapelici pred Isusom u svetohraništu i kipom Srca Isusova, koje je posebno štovala, i to navečer kad bi završila sav posao.
Iscrpljena napornim radom, u siječnju 1890. razboljela se od tuberkuloze pluća i blago u Gospodinu preminula 30. ožujka 1890. u 29 godini života, života bogata djelima ljubavi prema svakome bratu čovjeku. U Zavodu sv. Josipa, mnogima je sestra Luka bila kao majka, jednima kao sestra, drugima kao liječnica duše i tijela. Danas je sestra Luka postala uzor, zagovornica, tješiteljica pa je mnogi štovatelji prozvaše „sveta Luka“. Njezin grob na Betaniji danas posjećuju potrebiti, bolesni i ožalošćeni i to bez razlike vjere, dobi i zanimanja. Svatko moli na svoj način, kiti grob, pali svijeće, preporučuje se sestri Luki ili zahvaljuje za primljeno dobro. Danas je njezin grob postao mjesto molitve i zahvale. To svjedoče stotine pismenih molbi i zahvala koje štovatelji ostavljaju na grobu ili nam šalju poštom.

s. M. Terezija Antunović, FDC