Ljetni mjeseci kalendarske godine rezervirani su, barem u našim krajevima, za godišnje odmore. Mnogi naši sugrađani/sunarodnjaci koji više ne žive u mjestima ili gradovima gdje su rođeni i odrasli, rado pohode svoj zavičaj. Pritom se dogode susreti s rodbinom, prijateljima, poznanicima, školskim kolegama. Moguće je da ti susreti potaknu obostrana pitanja i čuđenja poput onih koje slušamo u evanđeoskom ulomku: Odakle to ovoj/ovome? Nije li to ona/onaj čije roditelje i braću i sestre poznam? Na temelju opisanog događaja u Nazaretu možemo se zapitati: Kako pri susretima reagiramo jedni na druge – divljenjem ili čuđenjem? Jesu li naše reakcije pozitivne ili negativne? Jesmo li u stanju slušati jedni druge i čuti što nam osoba o sebi, a možda čak i o Bogu govori?

Čitamo li pažljivo evanđeoski ulomak XIV. nedjelje kroz godinu, možemo zaključiti da se Isus, prigodom posjeta svome zavičaju tj. Nazaretu, nije baš »proslavio«. Štoviše, doživio je neprihvaćanje i nevjeru. Vratimo li se na početak Evanđelja po Marku uočit ćemo da je Isus prigodom posjeta Kafarnaumu (usp. Mk 1,21-28) bio daleko uspješniji (poučavao je i učinio čudo) te da su reakcije nazočnih bile sasvim suprotne ovima koje pokazuju njegovi sumještani. U oba je mjesta (Kafaranum, Nazaret) u isto vrijeme (subota) Isus bio u sinagogi i djelovao na isti način (poučavao), ali nije doživio isti uspjeh ne samo zato što su slušatelji bili različiti već stoga što su njihovi stavovi prema Isusu bili potpuno drukčiji. Dok je u Kafarnaumu prevladala zanesenost njegovim naukom i vjera, u Nazaretu nailazi na osporavanje i nevjeru. Ovdje kao da Isus zamjenjuje ulogu sa slušateljima. Naime, u Evanđelju susrećemo pripovijesti u kojima se narod/slušatelji dive, čude Isusovim riječima i djelima, a u svome zavičaju Isus se čudi nevjeri prisutnih u sinagogi. Ovime nam Evanđelist poručuje da Isusovo djelovanje uvijek poziva na zauzimanje stava: Isusu ili vjerujemo ili ne vjerujemo, trećega nema.

I nama, kao i Isusovim slušateljima, pretpostavljeno znanje/poznavanje ponekad sprječava ili otežava dublje razumijevanje osobe koja stoji pred nama. One koji poznaju Isusa, kako to čitamo u evanđeoskom tekstu (usp. Mk 6,4), možemo svrstati u tri skupine: ljudi iz zavičaja, rodbina, „kuća“ (izraz za obitelj koja u njoj živi). Vidimo da ga ne razumiju oni koji ga „najbolje“ (po)znaju. Bez obzira na zavičajne, rodbinske i krvne veze, Isus ne može ništa učiniti tamo gdje nema vjere i otvorenosti Božjem djelu. Uspio je ozdraviti tek nekoliko nemoćnika. Budući da među prisutnima u sinagogi nije bilo vjere, Isus tu nije učinio ni jedno čudo. Čuda su moguća tamo gdje ima vjere i pouzdanja u Isusa. Vjera nije plod čuda nego je čudo plod vjere. Premda neshvaćen i neprihvaćen, Isus se ne obeshrabruje i ne zaustavlja, nastavlja svoje poslanje: „Obilazio je selima i naučavao.“ (Mk 6,6)

Razmišljanje uz evanđelje XIV. nedjelje kroz godinu, god. B (Mk 6,1-6)