Ivan bijaše poslan od Boga. Poslan narodu. Poslan svijetu. Taj je čovjek od svoga začeća bio poseban. Poslan je kao neizmjeran dar svojim roditeljima, znak da je Bog uistinu milostiv. Poslan je da poziva ljude na obraćanje, poslan da navijesti Spasitelja, poslan da u isto vrijeme bude prorok i svjedok Onoga koji ima doći. A Ivan bijaše sve, samo ne uglađen. Reklo bi se danas, u našim svakodnevnim potrebama da svojim amaterskim znanjem stručno procjenjujemo druge, da je Ivan bio težak čovjek. Glas koji viče u pustinji, čovjek obučen u devinu dlaku, a hrani se skakavcima i divljim medom. Neupitno jasan kad je u pitanju Istina. Čovjek kojemu je svjedočenje Istine bilo toliko važno, da to plaća vlastitom glavom. Snažan je to povijesni lik tako važne uloge u spasenjskom planu, a zapravo nezamjetljiv kao šibica što gori pokraj Ivanjskog krijesa. No Ivan je toga svjestan. On je samo lučica koja govori o Suncu koje ima doći.

Mnoge je Izraelce zanimalo tko je taj Ivan, kakav je, što govori. Dođoše njemu tako i neki od svećenika i levita, među kojima i farizeji (čitaj: sve po redu časni pripadnici narodne, ujedno i vjerske vlasti, rekli bismo krema društva). Dođoše da ga upitaju: „Tko si ti?“ U tome malom pitanju čitamo desetke drugih pitanja koja su se javljala u njihovim glavama: Zašto si baš ovdje došao? Zašto buniš narod? Otkud ti pravo da krstiš? Što možemo učiniti da te ušutkamo? No Ivana nije ponijela taština i želja za slavom. Ivan odgovara onako kako je živio, kratko i jasno: „Ja nisam Krist!“ Rečenica koju je Ivan izgovorio, prva definicija njegove osobe, službe i poziva, pokazuje jedini smjer Ivanovog života. Ivan sebe definira i vlastiti život tumači jedino u odnosu na Krista i nužno vezana sa Kristom. „Ja nisam Krist!“ je rečenica koja sadrži Ivanovu malenost i Ivanovu veličinu u tri riječi. Upoznavati sebe zadaća je svakog čovjeka, ali neizmjerna je ljepota kad čovjek spozna da je on "on" jedino u odnosu na Krista, da samo u odnosu s Kristom upoznaje pravog sebe. Kad su ga Izraelci nastavili ispitivati, slijedi druga Ivanova rečenica, koja objašnjava prvu i govori o Ivanovoj službi, ali i onome što narod treba učiniti: „Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!“

Ivan bijaše poslan od Boga da poziva narod na obraćenje. I mnogi su se obratili i krstili. On je svjedok Svjetla koje ima doći. I to je ono bitno. „Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.“ Ivanova je veličina u njegovoj poniznosti i malenosti, u njegovoj usmjerenosti na Drugoga. On svjedoči za Isusa i mnogi se po njegovoj riječi obratiše, ali ne da bi išli za njim, nego da bi išli za Isusom. Ivan ne navezuje ljude na sebe, nego ih vodi prema Isusu. U evanđelju nam piše da dvojica Ivanovih učenika stajaše s njim, od kojih je jedan Andrija, brat Šimuna Petra. Kad Ivan pred njima kaže „Evo Jaganjca Božjega!“ oni krenuše za Isusom, i od toga dana ostadoše s njim. Ivan ih je poučio da je naći Isusa i svoj život usmjeravati u odnosu na Isusa naša najvažnija zadaća.

Gledajući ovako našeg Ivana Krstitelja, onoga koji nije Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo, u svome životu možemo naći ljude koji su nama svjedočili o Isusu kao Ivan narodu u pustinji. Oni su nam o Isusu govorili, pozivali nas na obraćenje, iznenađivali nas i poticali vlastitim žarom da svoj život stave Isusu na raspolaganje. A ipak, sada nam se njihovo svjetlo čini kao da je ostalo po strani. Samo je jedno u nizu malih lučica koje su nas vodile prema Svjetlu u koje trebamo biti zagledani. Ako nam se čini da je tako, da su te male lučice ostale pokraj našeg puta, nemojmo biti tužni jer oni su time ispunili smisao svog života: usmjeriti druge Kristu. Nemojmo biti tužni, nego odgovorimo na poziv treće nedjelje došašća: „Radujte se u Gospodinu uvijek!“ Radujmo se i zahvaljujmo Gospodinu za sve lučice koje su nam kao Ivan osvjetljavale put, i nastojmo i mi biti oni koji će drugima svjedočiti Isusa – Svjetlo svijeta koje obasjava sve narode!

Razmišljanje uz evanđelje 3. nedjelje došašća (Iv 1,6-8.19-28); god. B