U današnjem evanđelju farizeji pristupaju Isusu uvjereni u ispravnost svojega ponašanja, a svoje uporište nalaze u samome Zakonu. Međutim, ponovno od Isusa čuju teške riječi. Pokušajmo se staviti u kožu farizeja i razmišljati iz perspektive njihovog 'okorjelog' srca.

Postavimo li prvo čitanje uz bok evanđelju postaje nam jasnije zašto farizeji negoduju, zašto su ljuti, zbunjeni i preplašeni. U prvom čitanju u Knjizi Ponovljenog zakona Bog jasno govori narodu: “Sada, Izraele, poslušaj zakone i uredbe kojima vas učim…. Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam niti što od toga oduzimljite.“ (Pnz 4, 1-2) Zakon o obrednoj čistoći dio je Mojsijevog zakona koji, ako se vjerno obdržava, Židovima osigurava spasenje. Vjerno obdržavanje Zakona zapravo je vjernost samome Bogu. I nikada se u židovskoj povijesti i tradiciji nije pojavio nitko tko bi se mogao postaviti iznad Zakona jer bi to značilo da se postavlja iznad samoga Boga. Farizeji, dakle, misle za sebe da su vjerni čuvari Zakona koji omogućuje spasenje. Isus ih pak naziva licemjerima? Zašto? Što im nedostaje? Zašto im kaže: „Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.“ (Mk 7,8)

Zakon, ako je dan od Boga, u sebi nosi Božji duh. Njegova svrha je pomoći čovjeku da ispravnim stazama uvijek iznova susreće Boga. Božji zakon nije statičan, nije zatvoren ni krut. Nadilazi i vrijeme i mjesto i svatko od nas u njemu se prepoznaje. Ima mnogo razina i dimenzija i svatko ga živi sa svojom osjetljivošću srca. Ne proniče se nikada do kraja jer uvijek iznova potiče čovjeka da odgaja svoje srce, a to je teško. Iako je univerzalan, ustvari je vrlo osoban. I tek kada dopustimo da nas odgaja iznutra, kada više nije teret već sredstvo i put koji sami biramo, u njemu prepoznajemo Božji duh koji nas priprema za susret s Bogom. A svaki susret s Bogom u nama oblikuje kriterije koji polako počinju razlikovati važnost trenutka u kojem su potrebne čiste ruke, čaše, vrčevi i lonci…kriteriji koji više ne ispituju kako i zašto, već su kadri smjestiti riječi i geste u ispravan kontekst vlastitoga kršćanskoga života.

Farizeji su svojim pitanjima zapravo iznijeli stanje svoga srca. Pokazali da su se još jednom otuđili od Boga dodavajući Božjem zakonu brojne ljudske propise koji umjesto da čine srce osjetljivim za Boga, zaglušuju ga. I zato od Isusa čuju riječi: „Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.“ Predaja starih kojim su se ponosili ugušila je Božji duh te nisu bili kadri prepoznati novost Kraljevstva Božjega koje više ne traži čiste čaše, lonce i vrčeve, već čisto srce iz kojeg ne izlaze zle namisli, bludništva, krađe… (Usp. Mk 7, 21). Opasnost je to koju susrećemo i mi danas držeći se naših uobičajenih obrazaca razmišljanja i ponašanja koji nam ne daju prepoznati Boga koji je uvijek nov, drugačiji i koji se ne da zatvoriti u naše okvire. Potrebno je imati hrabrosti odmaknuti od sigurnosti koje si stvaramo vlastitim zakonima da bismo prepoznali Onoga koji je u našim životima jedini Zakon.

Razmišljanje uz evanđelje XXII. nedjelje kroz godinu (Mk 7,1-8.14-15.21-23), god. B