Isus danas vrlo otvoreno, jasno i nedvosmisleno spotiče da je grupacija okupljena oko njega napustila zapovijed Božju da bi slijedila predaju ljudsku. Samom sebi predstaviti samo tu scenu gdje ti Isus govori takve riječi da se odveć vodiš ljudskim već te uznemiruje, potresa, tjera te iz kože u kojoj se nalaziš.

Kad pustiš danas da evanđelje prostruji tvojom nutrinom, uočavaš li kako sve ono izvanjsko oko čega kompliciramo gubi svoju važnost? Meritum svega je da samo držiš zapovijed koju ti je Gospodin dao, a koja je sažeta u onome ljubi Gospodina, Boga svoga i svoga bližnjega kao sebe samoga. Druge veće od ovih nema. Samo po tome sve ostalo što činimo, mislimo i radimo zadobiva svoj smisao i svrhu. Isus, dakle, čovjeka želi rasteretiti od onoga čime se on, što je najgore od svega, sam opteretio. Međutim, tu dolazimo do drugog problema, a taj je da mi ljudi ne možemo jedni drugima mjeriti koliko tko ljubi Boga i svoga bližnjega, nego, na temelju nečijih djela mi prosuđujemo (iako ni to nije naš posao) ispunjava li netko uvjete tih dviju najvećih zapovijedi pa onda postavimo neka pravila koja ponekad idu toliko daleko da gube smisao i poveznicu s onim što je bitno, s onim što je središte svih čovjekovih manifestacija, a to je srce.

Današnje evanđelje stavlja u središte zbivanja čovjekovo srce. Dakle, u središtu nije niti predaja, niti zakon, niti farizeji, niti pismoznanci, nego bitno je čovjekovo srce. Bitno je čime ono obiluje, što se u njemu skriva, u njemu kuje, čega je ono riznica. Bitno je koliko u svemu što jesmo i živimo ima srca. Ima onoga unutar kojega odzvanja Božji glas i čovjek iznosi odgovor svom Bogu Ocu. Bog prodire do najdubljih tajni našeg srca jer mu je On i Tvorac. On vidi gdje sam zastranio i zna koliko je kormilo tvojega srca prepušteno njemu, a koliko ga ti sam usmjeravaš nekim samo svojim putem. Isus danas ne odbacuje predaje i uredbe ljudske, ali se prema njima s pravom kritički odnosi jer su ljudi otišli toliko daleko da je ispunjavanje uredbi postalo ono najviše, svrha samoj sebi, gotovo, natjecanje za one koji su sebe smatrali visokoduhovnima u svojoj sredini. Kad srce prestane biti dijelom podviga koje čovjek poduzima, oni redovito samom čovjeku postaju naporno. Fokus prelazi s onog bitnog. U središte dolazi čin i način na koji je čin izveden, a ne smisao zašto nešto jest. Zanimljivo je što je to farizejima uzrokovalo problem dok su bili na okupu. Naime, pitanje je prigovaraju li oni za čaše, lonce i slično zato što apostoli stvarno ne vrše predaju jer je to zaista potrebno ili zato što je i njima samima to izvršavati, blago rečeno, naporno? Kolike stvari sami činimo da nas nitko na to ne tjera, a onda drugima prigovaramo ako se ne drže određenih zacrtanih konstrukata. Prostruji li riječ današnjeg evanđelja malo našom nutrinom, prepoznajemo da nam dotiče srce. Ona pretresa po onome što se u njemu skriva, čisti ga da "više ploda donese". Razotkriva toliko toga i postavlja pitanja: Znam li zašto nešto činim? Činim li molitvene geste, živim li kršćanski samo zato da bih to drugome nametao, spoticao, po tome ga mjerio?

Zamisli se danas nad ovim: Ništa ne nadodajite onome što vam zapovijedam ... vršite zapovijedi Gospodnje! pa uvidi čuješ li i vršiš li uopće zapovijed Gospodnju da bi uz nju stigao i izvršavati svoje dodatke.

Razmišljanje uz evanđelje XXII. nedjelje kroz godinu (Mk 7, 1-8.14-15.21-23), god. B