Objavljujemo članak sa ktabkbih.net o slavlju spomendana Blaženica u našoj crkvi Kraljice svete krunice u Sarajevu.

U večernjim satima u srijedu, 15. prosinca 2021. u svetištu blaženih s. M. Jule Ivanišević i četiriju susestara Kćeri Božje ljubavi poznatih pod imenom Drinske mučenice, u crkvi Kraljice svete krunice na Banjskom brijegu u Sarajevu svečano je proslavljena svetkovina u čast spomenutih mučenica.

Euharistijsko slavlje je predvodio nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić uz koncelebraciju 11 svećenika.

Zajednici sestara Kćeri Božje ljubavi iz samostana svetoga Josipa na Banjskom Brijegu pridružile su se na Misnom slavlju i sestre iz Novog Sarajeva te redovnice drugih družbi i brojni drugi štovatelji Drinskih mučenica među kojima i učenici nastanjeni u internatu Katoličkog školskog centra sv. Josipa koji djeluje u sklopu ovog, u komunističkom vremenu oduzetog i kasnije vraćenog sestarskog zdanja.

U ime sestara Kćeri Božje ljubavi riječi pozdrava nadbiskupu Vukšiću i svim nazočnima uputio je odgojitelj u internatu KŠC-a i rektor crkve Kraljice svete krunice vlč. Sandro Jurešić. Uvudeći u Misno slavlje nadbiskup Vukšić je pozvao sve prisutne da mole zagovor pet blaženih sestara da svi ljudi i svi narodi u ovoj zemlji, u svim trenucima i u svim uvjetima, slijede put dobra, put Božji. Prigodna misna čitanja pročitale su učenice Katoličkog školskog centra, a molitvu vjernika s. Terezija Antunović. Liturgijsko pjevanje animirao je zbor iz župe Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu uz orguljsku pratnju s. Mirele Iličić. Pošto je đakon Josip navijestio evanđeoski odlomak, nadbiskup Vukšić je uputio prigodnu propovijed pod naslovom: „Ne trčite za smrću i čuvajte jezik od opakih riječi“. Najprije je podsjetio da je „do četvrtka uvečer 11. prosinca 1941. u mjestu Pale u svom samostanu, koji je nosio naziv Marijin dom, živjelo je ustaljenim redovničkim životom pet časnih sestara, članica Družbe kćeri Božje ljubavi“.

„U skladu s karizmom i poslanjem vlastite zajednice, svjedočile su svoju katoličku vjeru. U samostanu su živjele prema pravilima svoje zajednice, a u mjestu vodile osnovnu školu, u njoj održavale nastavu, pomagale susjedima od kojih su najbrojniji bili pravoslavci, njegovale bolesnike, pekle kruh djeci državnoga dječjeg doma te, u skladu sa svojim mogućnostima, pomagale siromahe i prosjake. Zbog toga je njihova kuća bila prozvana gostinjcem siromaha. Do kobnoga prosinačkog četvrtka već je bilo prošlo dosta mjeseci prve ratne godine. Kroz to vrijeme na svim stranama nesigurnost je rasla a zlo se umnažalo. U njihovu mjestu također su se smjenjivale različite vojske. Smrt i nasilje sve su bili češći i povećavala se glad i siromaštvo. Nepovjerenje je jačalo a mržnja se umnažala. Tako je bilo u cijeloj Europi pa i na Palama. Rat se sve više pretvarao u svjetski te je uskoro i dobio taj naziv. Stoga je cijeli pošteni svijet vapio za mirom, za svjedocima dobrote, razumijevanja i uzajamnoga poštivanja“, kazao je nadbiskup Vukšić ističući da su i sestre bile svjesne opasnosti o čemu svjedoči i pismo poglavarica samostana s. Jule njezinoj rođenoj sestri u kojem šalje dvije svoje fotografije „s molbom da se nje, ako bude ubijena, sjećaju u molitvi“ te dodaje sljedeće riječi: „Neka nam dragi Bog dadne sretnu i lijepu smrt i ne treba nam ništa drugo.“

„U hladnu večer 11. prosinca 1941., dok su Pale bile prekrivene snijegom, u samostan su upali ljudi zlih nakana, opljačkali su ga i zapalili, a svih pet sestara poveli sa sobom u zarobljeništvo prema padinama Romanije. Sutradan, u petak ujutro, prema kasnijem svjedočenju jednoga zarobljenika, kojega su vodili zajedno sa sestrama a koji je međutim preživio, njega i četiri sestre četnici su poveli prema Goraždu. Putom sestre skoro da i nisu razgovarale već su samo molile. A kad bi štogod progovorile, izražavale su brigu za staru sestru koju su vojnici ostavili toga petka ujutro. U Goražde su svi, nakon četiri dana teškoga putovanja, dovedeni 15. prosinca oko pet sati popodne i smješteni u različite prostorije, odvojeno muškarci i četiri sestre. Malo nakon toga, prema svjedočanstvu nekoliko svjedoka, začula se vika muških glasova, provaljivanje vrata i plač iz ženskih usta. Borile su se sve dok im nije bila pokidana gornja odjeća. Onda je jedna otvorila prozor i iskočila a druge su je slijedile. Sve ostalo je već poznato. A bila je hladna večer, u ponedjeljak 15. prosinca 1941. godine, i prvi dan trećega tjedna Došašća. Svjedoci čuli a Nebo uslišilo njihov uzdisaj na izdisaju: Gospodine, pomozi nam!“, rekao je nadbiskup Vukšić.

„Primjeri ustrajne vjernosti mučenika uvijek su važni i poticajni. Zato ih Crkva od svoga početka na poseban način časti. Snaga njihove dosljednosti nadahnjuje, a njihova sličnost s Kristom i dobrota, koju su činili, je način Božje prisutnosti među ljudima. I što je noć zla tamnija, njihova zvijezda svetosti i dobrote je sjajnija. Usred moralnoga mraka i izgubljenosti ljudi, primjeri se kršćanskih mučenika pojavljuju kao svjetlila koja naznačuju ispravan smjer i put. Njihovi životi i primjeri su draguljarnica i najveće bogatstvo Crkve. Oni su za nas kao kompas u ruci, koji zalutalom čovjeku pomaže da se sa stranputice vrati na pravi smjer i vodi ga pravim putom. A govor o mržnji, koja je progonila mučenike, tu je samo zato da podsjeća kako se nitko ne treba i nikada ne smije ponašati“, pojasnio je nadbiskup Tomo.

„Nitko, nikada i ni na koji način ne smije ugroziti ljudski život, poručuju kršćanski mučenici. Nitko i nikada ne smije ugrožavati mir i prijetiti ratom. Nigdje na svijetu. To večeras poručuju, vape i mole Drinske mučenice. Zajedno s nama jednako zazivaju također sve majke u crnom, sve udovice, sve žene kojima je učinjena sila, svako siroče, svaka razorena kuća, svako ugašeno domaćinstvo, svaki nasilno oduzeti život, sve žrtve rata i svaki njihov grob. U tom smislu, opomena Drinskih mučenica postaje dodatno suvremena u naše dane koji obiluju neodgovornim riječima. Zato, zajedno sa svetim piscem Knjige mudrosti, posebice onima koji su pozvani u ime naroda donositi važne odluke u ovoj državi, ali i svima drugima, one poručuju: 'Čuvajte jezik od opakih riječi… Ne trčite za smrću stranputicama života svojeg i ne navlačite na se propast djelima ruku svojih. Jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta' (Mudr 1,11-14). Isus je sve ljude pozvao: 'Ljubite jedni druge kao što sam ja vas' (Iv 15,13). Stoga na kraju, po zagovoru Blažene djevice Marije, kojoj je posvećena ova crkva, i po zagovoru Drinskih mučenica, molimo i radimo neka svi ljudi poslušaju Isusa i neka među njima bude poštivanje života i dostojanstva, mir i sloga, dogovor i prijateljstvo“, poručio je na kaju svoje propovijedi nadbiskup Vukšić.

Na kraju Svete mise nadbiskup Vukšić je pred pokrajnjim oltarom na kojem je slika Drinskih mučenica izmolio molitvu za njihovo proglašenje svetim: Gospodine Bože, ti si blažene Drinske mučenice, sestre Julu, Berchmanu, Krizinu, Antoniju i Bernadetu obdario milošću redovničkog zvanja i snagom da svoju vjernost i ljubav prema tebi potvrde prolijevanjem krvi. Udijeli i nama postojanost u vjeri da se, i uz cijenu trpljenja, ne odijelimo od tebe. Ponizno te molimo da ove svoje blaženice pridružiš zajedništvu svetih sveopće Crkve da bismo još odvažnije slijedili primjer njihova života i iskusili njihov moćni zagovor u svojim potrebama i životnim borbama. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Proslavi je u subotu, ponedjeljak i utorak prethodila trodnevnica sa Svetom misom i prigodnom propovijedi s početkom u 18 sati, a Misna slavlja su predvodili: mons. Slađan Ćosić, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije, fra Jozo Marinčić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene i mons. Luka Tunjić, nacionalni ravnatelj PMD-a u BiH. U nedjelju, 12. prosinca u Goraždu je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić slavio Svetu misu i molio na mjestu stradanja Drinskih mečenica.