Drage naše sestre,

možemo samo nagađati kako su se osjećale prve od vas kad su, prije pola stoljeća, uoči Velike Gospe, stigle na ovaj brijeg, 365 metara nad morem.

Ne prvi put u povijesti vašega reda, morale ste krenuti ispočetka — spremne Božju ljubav učiniti vidljivom. I da, nije se moralo dugo čekati da ona progovori kroz usta djeteta:

Rita i Karmela:
„Teta, gdje stanuješ?“

Među nama danas sjedi sestra koja zna kako je njezino srce odgovorilo na tu dječju parafrazu Evanđelja. I sigurno je živo sjećanje kada je te davne 1975. sa svojim sestrama otvorila vrata samostana koja su do danas ostala kao ruke, širom raskriljena  – za svako dijete, svaku obitelj, za cijeli Kastav.

Kada bismo otvorili knjigu svjedočanstava o onome što ste činile i činite bila bi to knjiga od puno svezaka. Stoga je jako teško sabrati to u nekoliko rečenica.

Tko ste vi za nas, drage sestre, Kćeri Božje Ljubavi?

Oni koji imaju sestre znaju – o koliko blagoslova, koliko ljubavi nosi ta duša koja je s nama skupa rasla pod skutima iste majke! Sestra diše za tebe. Sestra gori za tebe. Sestra se smije i plače za tebe.

Oni koji imaju kćeri znaju koliko kliktaja sreće i koliko zraka sunca u sebi ima ova riječ. A kada ona odluči svo blago svoga kćerinstva staviti u Božju riznicu tada se ono do zadnje mrve razdaje i - čudom davanja istodobno silno umnožava.

Mogli bismo naći tisuće i tisuće načina na koje ste vi, drage naše, neoboriva činjenica Božje prisutnosti u našim životima. I svi su oni priča za sebe, treptaj, trenutak, misao, utjeha, ohrabrenje, osmijeh...

Dok pišem ove redove prisjećam se trenutka iz školskog dvorišta. Divan kasnoljetni dan, početak nove školske godine. Među djecom časna, nasmijana. Pristiže dječak, novopečeni šestaš i prilazi joj : „Hvaljen Isus i Marija, časna! Kako ste? Kako Isus?“

Uz smijeh i toplinu, ova istinita zgoda, jedna od mnogih, nosi u sebi duboko značenje. Dječak je postavio časnoj sestri ono pitanje koje postavljamo nekomu koga znamo, i volimo, i komu se radujemo. Pitao je za Isusa ne kao za figuru udaljenu i formalnu, nego onako kako pitamo za najbliže članove obitelji. Za nekoga tko je tvoj i kome si ti netko njegov. S kim sjediš za stolom. Povezan. Odan.

Eto, to ste vi nama. Svjedokinje bliskosti s Gospodinom. Kćeri. Sestre. Kao dječaku iz ove priče i u nama koji se susrećemo s vama uvijek zatitra struna Božje ljubavi koja se odazove na vašu. Ma gdje bile, ustrajno sijete ono dobro sjeme. U vrtovima učionica, u poljima hodočasničkih tišina, u glatkim kamenim ulicama našega Kastva, u kristalnim tonovima slavljeničkih pjesama, u misnom ruhu, u kruhu...

I – iako na današnji dan želimo samo o dobrome govoriti - znamo da niste pošteđene nijedne bitke ovoga svijeta i da vas zlo ne zaobilazi. Ipak, ustrajete. Jer znate da niste slučajno odazvale službom Ljubavi na šapat – Dođi i vidjet ćeš! I da niste slučajno kao golubice dahom Duha Svetoga spuštene na zidine ovoga grada prije pedeset godina.

Skupa s vama danas molimo, držeći čvrsto za ruku Majku triput Divnu, da i u naša srca ulije ono blagoslovljeno ulje na kojem će stalno gorjeti želja da, od vas poučeni, činimo Božju ljubav vidljivom u ovom svijetu.

To nam predajete – mišlju, riječju, primjerom!

Rita:
Hvala vam što nas učite moliti, ali i smijati se.

Karmela:
Hvala što nas volite onako kako samo Bog zna voljeti.

Rita:
Hvala što nas podsjećate da je svako dobro djelo sjeme raja na zemlji.

Sve zajedno:
Neka vaša svjetlost i dalje sja – da svijet kroz vas vidi Božju ljubav!

Dubravka Uroda

Kastav, 12. listopada 2025.