08.02.2017.

Nada, izvor zajedništva i mira

Kateheza pape Franje na Općoj audijenciji
(Srijeda, 8. veljače 2017.)

Draga braćo i sestre,

prošle smo srijede vidjeli kako sveti Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima, hrabri Solunjane da ostanu ukrijenjeni u nadi uskrsnuća (usp. 5,4-11). U istom kontekstu, Apostol pokazuje kako kršćanska nada nema samo osobni, pojedinačni, nego i zajedničarski (karakt. za zajednicu), eklezijalni karakter. Svi se nadamo; svi (pojedinačno) imamo nadu, ali imamo je i zajednički.

Zbog toga se, Pavlov pogled širi po svim stvarnostima koje čine kršćansku zajednicu (Crkvu), tražeći (od zajednica) da se međusobno mole jedna za drugu i da se međusobno podupiru. I nije slučajno što započinje upravo pozivajući se na one kojima je povjerena odgovornost i pastirsko vodstvo. Oni su prvi pozvani hraniti nadu i to nije zbog toga što su bolji od drugih, nego snagom božanske službe koja dobrano nadilazi njihove snage. Utoliko više, zbog tog motiva, imaju potrebu za poštovanjem i dobrohotnom podrškom sviju.

Naglasak je zatim stavljen na braću koji su većinom u opasnosti da izgube nadu, ili da padnu u očaj. Uvijek čujemo o ljudima koji upadnu u očaj i počine ružne stavri; ne-nada ih dovodi do mnogih ružnih stvari… Odnosi se na one koji su obeshrabreni, na one koji su slabi, na one koji osjećaju skršenima pod težinom života i vlastitih grijeha i ne mogu se uspraviti. U ovim slučajevima, bliskost i toplina cijele Crkve moraju biti još intenzivniji i puni ljubavi; i trebaju poprimiti fini oblik suosjećanja; suosjećanje nije imati samilosti; suosjećeanje je patiti s drugim; trpjeti s njime; približiti se osnomu koji pati; ; jedna riječ, milovanje… ali koje dolazi iz srca; to je suosjećanje. Imaju potrebu za hrabrenjem i utjehom. Ovo je još i važnije: kršćanska nada u iskrenoj i konkretnoj ljubavi ne može podbaciti. Apostol naroda, u Poslanici Rimljanima, sa srcem u ruci kaže: "Mi koji smo jaki" - jer imamo vjeru i nadu i možda nemamo tolike poteškoće – "imamo dužnost ponijeti bolesti slabih, a ne sebi ugađati" (usp. 15,1). Nositi slabosti drugih…

Ovo svjedočanstvo zatim ne ostaje zatvoreno u granicama kršćanske zajednice: ono odzvanja u svoj svojoj snazi i izvan nje, u društvenom i građanskom okruženju, kao poziv da ne podižemo zidove, nego [izgrađujemo] mostove; da na zlo ne uzvraćamo zlom; da zlo nadvladamo dobrom; kršćanin nikad ne može reći: za ovo ćeš mi platiti! To nije kršćanski! uvredu se nadvladava oproštenjem, da živimo u miru sa svima. To je Crkva! To je ono što stvara kršćansku nadu, kada poprima snažan (jasan), a ujedno i nježan oblik (oznaku) ljubavi. Ljubav je dakle i jaka i nježna…

Razumije se, dakle, da se ne nadamo sami (pojednostavljeno!). Nitko se ne uči sam nadati… To nije moguće. Nada, da bi se hranila, nužno ima potrebu za "tijelom", u kojemu se različiti udovi međusobno podupiru i oživljavaju. To onda znači da, ako se nadamo, to je zato jer su nas mnogi od naše braće i sestara naučili da se nadamo i da svoju nadu održavamo živom. Među njima se pak ističu mali, siromašni, jednostavni i marginalizirani. Da, jer nadu ne poznaje onaj tko se zatvara u vlastitu dobrobit, svoju nadu postavlja u dobrostojnost; to nije nada nego sigurnost i to relativna; ne poznaje nadu tko se pouzdaje u svoje zadovoljstvo; koji se uvijek osjeća 'na mjestu'... Nadaju se oni koji su svakodnevno na kušnji, u nesigurnosti i koji upoznaju svoje granice. To su ona naša braća koja nam daju najljepše, najjače svjedočanstvo, jer ostaju čvrsti u pozdanju u Gospodina, znajući da će - s one strane tuge, potlačenosti i neizbježnosti smrti – posljednju riječ imati On, a to će biti riječ milosrđa, života i mira. Tko se nada, nada se jednoga dana čuti ovu riječ: Dođi, dođi k Meni, brate! Dođi k Meni sestro, za cijelu vječnost…

Dragi prijatelji, ako je – kao što smo rekli – naravno prebivalište nade jedno solidarno "tijelo", u slučaju kršćanske nade, to tijelo je Crkva, dok je dah života i duša ove nade – Duh Sveti. Bez Duha Svetoga nije moguće imati nadu (kršćansku!) Zato nas apostol Pavao na kraju potiče da ga stalno zazivamo. Ako vjerovati nije lako, nadati se je to još manje. No, kad u našim srcima stanuje Duh Sveti, On je taj koji čini da shvatimo da se ne trebamo bojati; da nam je Gospodin blizu i skrbi se za nas; i da je On taj koji oblikuje naše zajednice, u vječnu Pedesetnicu, kao žive znakove nade za ljudsku obitelj. Hvala…

(http://www.vatican.va/)

  Novosti i događanja - Sve