Pavao danas u poslanici Filipljanima otkriva naš identitet, naše podrijetlo i naš cilj: „Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista. On će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu”. No, preobrazba nije tek nešto što nas čeka, ona je započela našim krštenjem i nastavlja se snagom Božjom u svakom trenutku u kojemu mu dopustimo da nas milostivo pogleda. Jedan takav trenutak opisan je u evanđelju. Isus odlazi na goru da se pomoli, i dok se molio izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. Isus ima potrebu moliti, ne samo zato što je čovjek već zato što je Sin Božji i kao takav želi susresti svoga Oca. Ako pomislimo da su preobrazba ili Očev pogled tek lijepe misli, priče koje će dobro doći onima koji su besposleni, ili pak onima koji nemaju problema, pogledajmo trenutak u kojemu Isus uživa u tom pogledu. Isus razgovara o onome što se uskoro ima ispuniti u Jeruzalemu, o svojoj smrti. Vjerujem da je teško povezati u istoj rečenici smrt i Očev pogled, no Isus upravo kada bi mogao imati drugih briga izlaže se Očevoj prisutnosti. I u toj prisutnosti on biva preobražen. Bez Očeve prisutnosti nemoguće je vidjeti smisao onoga što nam se događa, bilo lijepoga bilo teškoga.

Isus je učinio dionicima tog posebnog iskustva Petra, Jakova i Ivana, one iste učenike koje će povesti sa sobom u Getsemani. I kao što će tamo spavati i biti žalosni, i u ovoj su prilici zaspali, bili prestrašeni, a i kad su progovorili nisu znali što govore. Ipak ih je poveo i ne govoreći im ništa pokazao što znači moliti. Ne Oca uvjeravati, već se od njega dati uvjeriti. A za to je potrebno ne nabrajati nego čuti. Vjerujem da smo puno puta pomislili kako ne znamo moliti i kako bismo voljeli naučiti moliti. Pretvorimo vapaj: Nauči nas moliti! u vapaj: Nauči nas slušati, osluškivati! Jer ono što Otac ima za reći ne može nam nitko umjesto njega reći niti itko umjesto nas može čuti i prihvatiti. Pojavi se oblak i zasjeni ih, a glas se začu iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Izabranik!“
Da, mi smo sinovi i kćeri, ni manje ni više nego Oca nebeskog. Preobrazba koja se odvija čitavoga života zapravo je put postajanja sinovima i kćerima kroz situacije koje živimo, za koje smo odabrani. Lijepo je kada netko zbog boje očiju ili kose zaključi o djetetovoj sličnosti roditeljima. No još je ljepše kada nas zbog učinjenog dobra prepoznaju nečijima i jednako je tužno čuti zbog nečijeg lošeg ponašanja kako ništa nije pokupio od svojih. Kao što sin i kći,  premda od početka tjelesno djeca svojih roditelja, svojim životom to tek moraju pokazati, tako kao sinovi i kćeri Oca i nakon krštenja nastavljamo započeti hod. Od Oca smo odabrani i dok to ne osjetimo naše se srce ne može smiriti. Koje li radosti kada nas dopadne neka čast, kada se u nekoj prilici osjetimo odabranima. Kod Boga takvu priliku ne treba čekati, treba je samo čuti. Glas Očev začuo se iz oblaka. Oblak u Svetome Pismu simbolično ukazuje na Duha Svetoga. Bez njega nemoguće je čuti. Zato potražimo u ovom svetom vremenu malo vremena i potpomognuti Duhom Svetim odustanimo od uvjeravanja i dajmo se od Oca uvjeriti da smo njegovi, izabrani.

Razmišljanje uz Evanđelje II. korizmene nedjelje (Lk 9,28b-36), god. C