Slijedećih nekoliko nedjelja nastavit ćemo, uz pomoć evanđelja po Ivanu, razmišljati o čudu umnažanja kruha i porukama koje je Isus na temelju njega uputio okupljenom mnoštvu i svojim učenicima.

Ove nedjelje slušamo kako je mnoštvo uspjelo pronaći Isusa nakon što su ga nakanili učiniti kraljem. Ljudska logika je i nalagala da netko takav treba biti kraljem: sažalio se nad njima, pobrinuo se za njih da se imaju gdje smjestiti, dao im je jesti i oni su osjećali nekakvu sigurnost. Zbog toga su ga i brže bolje htjeli staviti za svojeg vođu. U ponovnom susretu s njima Isus im pozornost svraća na nešto drugo: na smisao tog znaka. Smisao je bio otkriti im tko je on i koja je svrha njegova dolaska ovdje. Oni koji su dobro poznavali Stari zavjet mogli su prepoznati sličnost između događaja koji se tamo događa i događaja koji se odvio pred njihovim licima.

Današnje čitanje Staroga zavjeta govori o putovanju Izraelaca kroz pustinju do obećane zemlje. Na tom putu kroz pustinju Izraelci počinju mrmljati jer ima zalihe hrane ponestaju, a s njima i ono prvotno oduševljenje zbog izlaska iz ropstva. Dovode u sumnju smisao njihovo izlaska iz ropstva i odlaska u obećanu zemlju. Nakon što je čuo njihovo ogorčeno mrmljanje, Bog po Mojsiju obećava manu s neba koja će biti znak njegove brige za narod. Po ovom znaku narod ga je trebao prepoznati i prihvatiti kao onoga koji je je njihov pravi Bog, a samim time i njihov vođa. Više puta i na više načina, budući da su bili „tvrde šije“, doveli su u pitanje njegovu moć i ponovno počeli mrmljati ili klanjati se drugim bogovima.

Oni koji su poznavali ovu pripovijest, trebali su prepoznati ne samo da je Isus Božji prorok, nego još i više sam Bog koji je s neba sišao, kako bi nam pokazao put ne prema obećanoj zemlji već prema vječnome životu. Zbrinuo je slaboga i sirotu, dao zdravlje bolesnome, izgonio nepravdu. Svojim govorima dao je naslutiti da će svoj život dati za nas kako bismo mi mogli imati vječni. Pšenično zrno pavši na zemlju, ako ne umre, neće donositi urod.

Ono što od nas traži jest da mu vjerujemo i krenemo njegovim putem. Težak je to zahtjev, jer kako prihvatiti nesigurnost i težinu hoda prema vječnosti kad nam druga „božanstva“ omogućavaju siguran i miran život na zemlji.

Razmišljanje uz evanđelje XVIII. nedjelje kroz godinu (Iv 6,24-35), god. B