Na prvim stranicama Biblije čitamo kako nije dobro da čovjek bude sam. Njemu je potreban drugi, drukčiji. Čovjek je po svojoj biti usmjeren na druge, na zajednicu jer je i sam stvoren na sliku Trojedinoga Boga koji je u sebi savršeno zajedništvo ljubavi.

Zato Bog kada stvara čovjeka ne stvara usamljenika nego mu odmah pridružuje družicu, ženu koja je jednakoga dostojanstva kao čovjek, ali je po svojoj izvanjskoj formi i nutarnjim sposobnostima različita od njega. Čovjek i žena postaju jedno kada su zajedno jer se tako njihove različitosti spajaju u skladnu cjelinu.

Od početka je zajedništvo muškarca i žene nesavršeno, ranjeno, okrhnuto. Budući da ljudi već od samoga početka nisu bili uvijek i u svim trenutcima u stanju ustrajati u zajedničkome životu i hodu, oduvijek se pokušavalo u pogledu tih problema i teškoća pronaći rješenje. U židovstvu je postojao način kojim se moglo regulirati takve teškoće i probleme. Postojalo je tzv. Mojsijevo otpusno pismo na koje se u današnjemu evanđeoskom pozivaju farizeji. Prvotna je svrha toga pisma bila zaštita žene kako ju muž ne bi mogao tek tako otpustiti, a kasnije je muškarcima postalo sredstvo za lakše postizanje slobode od žene.

Iz toga je razloga današnje evanđelje (Mk 10,1-16) vrlo aktualno. U njegovu središtu je razgovor Isusa i farizeja u kojemu oni postavljaju pitanje Isusu o (ne)razrješivosti ženidbe. Povijest ljudskog roda obilježena je traženjem odgovora na to pitanje. Ono je uvijek poticalo nove rasprave i mnogobrojne diskusije. No za nas kršćane to pitanje ne bi trebalo biti problematično. Sam Bog se o njemu očitovao još na početku stvaranja, a Isus je za vrijeme svoga zemaljskog života također jasno rekao:  Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja! Premda je Božji nauk o ovome pitanju vrlo jasan, ljudi su se, već od samoga početka, udaljili od njega tumačeći njegove zapovijedi kao ograničenje vlastite slobode u čežnji zadovoljenja sebičnih želja i potreba. Isus se ne zaustavlja na onome što čovjek traži nego se uvijek pita što Bog hoće i što je on o tome već rekao. A Bog je od početka htio da čovjek ne bude sam te mu je zato načinio pomoć. Ljudskim izvrtanjem Božjega nauma kojim je želio da čovjek i žena budu jedno najljepši se usklik: Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove,od čovjeka kad je uzeta!, počesto pretvara u međusobno neprijateljstvo, odbacivanje, prebacivanje odgovornosti i razilaženje.

Svjesni smo da mnogima u današnjem svijetu, kao i u svim prijašnjim vremenima, nije moguće održati bračno jedinstvo u doživotnoj ljubavi i vjernosti. Razlozi za to su vrlo raznoliki i kompleksni te se stoga moramo čuvati olake osude i brzopletoga prosuđivanja. Zato je zadaća Crkve i svih kršćana da one koji žele stupiti u brak podsjeća i potiče da odgajaju svoje misli i želje za pravu i iskrenu čistoću srca koje će biti spremno ljubiti, praštati, ali i darivati se besplatno i bez mjere. Poput Isusa trebamo pomagati našim suvremenicima da uvijek ispočetka otkrivaju iskonski Božji plan koji je on imao u trenutku stvaranja svijeta i čovjeka jer samo tako ostajemo na Božjoj liniji i u ispravnoj vezi s drugima, s našim bližnjima.

Molimo za blagoslovljeni rad XIV. redovne opće biskupske o pozivu i poslanju obitelji u Crkvi i svijetu koja danas započinje i molimo za svoje obitelji kao i za to da u našemu vremenu obitelj bude ponovno shvaćena kao temeljna stanica Društva i kao dom i škola ljubavi, zajedništva, molitve i ispravnoga odgoja za život utemeljen na vrijednostima koje će oplemeniti naše čovječanstvo i unaprijediti našu kulturu.

s. M. Tea Barnjak, FDC