Isus je na putu s učenicima. Hodeći prema Jeruzalemu prolaze kroz Galileju. Po drugi put Isus govori učenicima o onome što ga čeka. »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.«

Učenici ponovno ne razumiju Isusova upute. Evanđelist Marko je zabilježio da nisu razumjeli te da su se bojali pitati ga. Budući da Isusa nisu pitali, putem su sami pokušali domisliti smisao njegova govora. Isus ih, prozrevši njihove misli, upita: »Što ste putem raspravljali?« Na to njegovo pitanje oni su umuknuli, utihnuo je i prestao njihov razgovor.Međusobna raspravljanja i razmišljanja odvela su ih u drugi smjer, onaj smjer promišljanja koji je radikalno drukčiji od Isusovog. Isus je govorio o svome predanju u ruke ljudi koji će ga ubiti, ali je naglasio da smrću neće završiti njegovo poslanje, nego će nakon tri dana ustati.

Dok im on opetovano najavljuje što će ga snaći u Jeruzalemu prema kojem hode, učenici istovremeno razmišljaju o tome tko će među njima biti prvi, zadobiti čast, imati moć, postići slavu. Oni raspravljaju o tome tko je među njima najveći. Isusov je odgovor na pitanje koje ih je mučilo sasvim jasan: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.« Njihovoj želji za moći Isus udovoljava ističući da je to moguće postići, ali ne logikom gospodarenja, upravljanja, naređivanja, ugnjetavanja, nadmetanja, nego isključivo logikom služenja. Postati velikim može samo onaj tko je spreman zauzeti posljednje mjesto, tko ima odvažnosti biti posljednji, neznatan. Tako se nasljeduje Isusa, to je put svakoga onog tko želi slijediti Isusa.

Zatim Isus u središte razgovora, kao primjer svima, postavlja dijete i govori: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.« Isus, težnjama odraslih i »zrelih« ljudi suprotstavlja dijete. Kao da izvrće ljudsku logiku. Znamo da djeca žele čim prije odrasti, biti veliki, ne žele da im govorimo da su mali. A odrasli pak ljudi ne žele da im se govori da se ponašaju kao djeca ili da izgledaju i ponašaju se nedoraslo svojoj dobi, staležu ili pak obvezama. U Isusovim očima je velik onaj tko želi biti kao dijete, tko ima otvorenost, povjerenje u pouzdanje djeteta, a to ne znači biti djetinjast. Trebamo postati maleni, otvoreni za primanje. Primiti dijete znači primiti Krista, a time primamo i Oca.

s. Tea Barnjak, FDC