U središtu današnjeg evanđelja je susret naroda s Gospodinom, a u središtu naroda je gluhi mucavac. Poganski je narod, osvjedočen prijašnjim ozdravljenjima, uzvjerovao da Isus jedini ima moć ozdraviti ga.

Zato donose gluhoga mucavca pred Isusa i mole da ga ozdravi.

Krist prihvaća ozdraviti gluhonijemog. Time je želja drugih odnosnio mnoštva uslišana. Molitva traženja ozdravljena postaje istinska molitva te ujedno znak žive prisutnosti Oca. Krist kad moli uvijek se povlači u osamu bez obzira na mnoštvo u želji sjedinjenja s Ocem. Dok se pripremao ozdraviti ga Krist upire pogled u nebo. Bit je Kristove molitve  sjedinjenje s Ocem i upravo to sjedinjenje omogućilo je ozdravljenje tako što je stavio svoje prste u njegove uši i svojom se pljuvačkom dotakao njegova jezika.

Prilagođavajući se naravi i običajima poganskog naroda, Bog očituje ljudima znakove spasenja. Znakovi su i čuda jer svojom djelotvornošću imaju povlašteno mjesto među Božjim znacima te njihovim ostvarivanjem pružaju dokaz vrhunske očinske ljubavi. Na ovom čudu se ispunjaju riječi proroka Izaije „uši će se gluhih otvoriti, njemakov će jezik klicati“ Iz 35, 5b, 6b . Koristeći aramejsku riječ - Effata - što znači: Otvori se ! i otvorile su mu se uši i razriješio sapeti jezik te bez obzira na Kristovu zabranu („Ali što im je on više branio, to su oni više propovijedali “ Mk 7, 36b ) on nesvjesno postaje navjestitelj radosne vijesti.

Gledajući današnji svijet, u njemu nalazimo gluhonijeme koji ozdravljaju na Kristovu riječ. Narod odnosno mnoštvo koje dovodi gluhonijeme Kristu jesmo mi vjernici. Mi molitvom dovodimo one koji su zaslijepljeni i zaglušeni zemaljskim sjajem i bukom. To je smisao našeg poslanja i njihova otvaranja-obraćenja. Te riječ i mi moramo donositi ljudima da bi i oni poput nas uzvjerovali da je sve dobro učinio,On čini da se srca otvore, da uši srca čuju, da oči srca gledaju, a da jezik naviješta Kraljevstvo nebesko.