Današnji odlomak Ivanovog evanđelja pred nas stavlja događaj iz sinagoge u Kafarnaumu. Učenici su se okupili oko Isusa da čuju njegovu riječ. No on kao da im govori nerazumljivim, njima neprihvatljivim jezikom.

Zbog toga i kažu: ''Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?'' Žele mu dati do znanja da su im njegove riječi na neki način daleke, teške. Ono što on želi od njih, oni ne mogu ispuniti. I zato mrmljaju. Neki čak odlaze od Isusa. Odlaze jer im se čini prezahtjevan. Misle da dalje mogu sami, bez njega. Ne žele se prepustiti da ih on vodi. Kao da kažu: ''Ne možemo te slijediti u onome što želiš od nas, mi imamo drugačije planove za svoj život.''  

No dio učenika, predvođenih Petrom, ne misli tako. Oni nisu bili u boljem položaju nego ostali, nisu bili privilegirani u odnosu na druge učenike. Ali oni, za razliku od onih koji su odustali, vjeruju. Vjeruju Isusu, vjeruju u Isusa. I znaju da s njim ništa ne može biti teško. Na Isusovo pitanje hoće li i oni otići, Petar spremno odgovara protupitanjem ''Gospodine kome da idemo?''. U tom Petrovom pitanju  kao da čitamo njegove misli: ''Nemamo gdje ići. Ako, Isuse, odemo od tebe, izgubljeni smo. Naše je mjesto uz tebe. Mi vjerujemo tebi. Mi vjerujemo i znamo da si ti Gospodin. Pa i kada bude teško, ostati ćemo s tobom i kraj tebe.'' Jer ako bi od tebe otišli, naš bi život izgubio smisao.

Često i sami mrmljamo, baš poput Isusovih učenika. Nabrajamo svoje razloge, svoje želje i nadanja, a ne čujemo ili još gore, ne želimo čuti što nam Isus govori. Teške su nam životne situacije, ljudi oko nas, ne odgovara nam ovo ili ono.  Ne razmišljamo na Petrov način. Ne vidimo lakoću i u teškoći, svijetlo u mraku, radost u tuzi. Kao da niti „vjerujemo“ niti „znamo“ tko je Isus.

Molimo ga da nas njegova riječ učvrsti u nastojanju da ostanemo uz njega, vjerujući u njegovu ljubav  i blizinu.

s. Alojzija Pejković, FDC