U današnjem evanđelju čitamo Isusovu izjavu da je On kruh živi i sama ta izjava je među njegovim sugovornicima izazvala veliko čuđenje i pomutnju jer je bila za njih toliko neobična da je nisu mogli prihvatiti.

Međutim ta činjenica nije bila neobična samo za Isusove sugovornike nego je i mi, koji vjerujemo, tako teško prihvaćamo. Teško prihvaćamo i teško nam je vjerovati da je to doista tako, da je doista Isus onaj kruh koji daje život.

Često se može čuti izjava „ja ne živim da jedem nego jedem da živim" ali što zapravo jedemo i od čega stvarno živimo? Jede se da bi se živjelo, ali jelo nas ne može izbaviti od smrti. Prečesto se brinemo samo za ono materijalno, što nam je doista za život i nužno, ali zaboravljamo da nam se Isus svakodnevno daje kao netko tko je poput kruha neophodan i nezamjenljiv za ljudsku opstojnost. Kada u molitvi Oče naš molimo "kruh naš svagdanji daj nam danas" obično mislimo samo na materijalne potrebe a zaboravljamo da su nam i sama Božja prisutnost i sve milosti koje nam dariva poput hrane neophodni za život. Bog je postao čovjekom ne samo da bi bio među nama, nego i da bi postao naša hrana kako bismo mogli živjeti u punini. Blagujući Kristovo tijelo priznajemo i ispovijedamo da je to ono što nam omogućuje život vječni.

Isus nas zove na blagovanje toga kruha. To je ponuda blizine, iskaz jedinstvene pažnje i ljubavi. To je zapravo poziv na sjedinjenje s Kristom a ujedno i poziv na suobličenje s njim koje onda donosi promjene u našem životu. Kruh života ima snagu promjene koja nas budi iz naše uspavanosti, nosi snagu promjene koja nas hrabri i ne dopušta da se umorimo na životnom putu.

s. M. Antonela Rašić, FDC