Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. Nakon poslanja koje su primili i upozorenja što ih sve na tome putu može zadesiti, što je bilo u centru evanđeoskog ulomka od prošle nedjelje, danas imamo priliku slušati o njihovom povratku nakon prve izvršene misije.

Evanđelje nam donosi  izvještaj o djelovanju Dvanaestorice.

Učenici dolaze pred Isusa želeći ga izvjestiti o svemu što su činili i naučavali. Ton evanđeoskog teksta daje nam za pravo pretpostaviti da je njihovo prvo djelovanje i naučavanje bilo ispunjeno pozitvnim iskustvima, štoviše, dobrim upjehom. Realno je za pretpostaviti da su bili ispunjeni zadovoljstvom, čak i ponosom zbog ispunjene zadaće. Zato su vjerojatno s velikim nestrpljenjem iščekivali da sve to Isusu priopće, da mu sve ispričaju.

Evanđelje nam opisuje Isusa punoga ljudskosti. Isus dočekuje i sluša apostole, pozoran je na njihove doživljaje i iskustva. On ih razumije i suosjeća s njima. Uviđa da im je, nakon djelovanja i naučavanja, potreban odmor kako bi prikupili snagu za nove izazove s kojima će se tijekom daljnjega djelovanja susretati. On ne želi da ih prva misija istroši i da se preko granica razdaju. Stoga im predlaže: Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo. Tko pošteno radi, tko se umara od posla ispunjenog trošenjem vlastitih snaga po iskrenom sebedarju, taj zaslužuje, tomu je potreban odmor.

Međutim, evanđeoski tekst nas odmah vraća u realnost učeničkog života. Dvanaestorica još nisu ni krenuli na odomor, a ta mogućnost rekli bismo propada jer u času kad su se zaputili u osamu, narod ih prepoznaje i hrli za njima. Ovo mnoštvo koje hrli svojevrstan je dokaz uspjeha njihova poslanja. Ljudi su u njihovim riječima i djelima spoznali vjerodostojnost, shvatili su da im imaju što dati, da im mogu pomoći. Jer su dobro vršili svoje poslanje, postali su prepoznatljivi te im zato ljudi nisu dali mira. Isus se opet pokazuje sućutan spram ljudi koji su izgubljeni, pripušteni sebi, koji traže. Najprije je suosjećao s Dvanaestoricom, a sada suosjeća s narodom: Sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.

Što nam poručuje današnji evanđeoski ulomak? Prije svega da uvidimo kako Isus ne šalje Dvanaestrosicu da otpočinu kako bi se divili vlastitom uspjehu i veličali svoje snage, nego kako bi prikupili snagu za daljnje djelovanje, za cjelovitije služenje ljudima. Učenici su trebali pronaći vremena za sebe, pribrati se i ući u samoću koja će biti okrijepa njihovim umornim tijelima i hrana duši. To je samoća u kojoj čovjek prebiva sa svojim Bogom, jer samo kad smo Njim tada naše poslanje ima smisao, tada nas ni uspjesi ni razočaranja na putu ne odvlače od biti našega poslanja.

Kada se umorimo od iscrpnoga posla u kojemu smo nastojali ispuniti zadaću koja nam je povjerena tek tada ima smisla čeznuti za odomorom. Taj odmor ne treba shvaćati samo kao odmak od svakodnevnog posla i brojnih obveza, nego kao prigodu povlaštenoga mjesta i prostora bivanja s Gospodinom koji nas šalje na polje rada, ali koji nas također i dočekuje pun suosjećanja spram naših iskustava i doživljaja, naših pokušaja ostvarenja zadataka koji su nam bili ili još uvijek jesu povjereni.

Stoga u ovim ljetnim danima kada se mnogi od nas pokušavaju odmaknuti, distancirati od užurbanosti i zahtjeva, od svakodnevnih briga, nastojmo pronaći vrijeme da bi smo u samoći, u osami, svojih života pronašli vrijeme ili pak povlašteno mjesto za susret s našim Gospodinom. Neka potreban tjelesni odmor bude i prilika koju ćemo iskorisiti kako bi otpočinuli u svome Gospodinu koji nas razumije, koji nas uvijek čeka.

s. M. Tea Barnjak, FDC