Današnji evanđeoski ulomak donosi nam opis slanja učenika. Dozva ih i poče ih slati… Danas nas pomalo iznenađuje a možda i zbunjuje Isusova otvorenost prema učenicima. Isus ih, na početku njihova poslanja, suočava s mogučnošću neuspjeha i daje im upute za ponašanje u nepredvidim okolnostima.

Prije nego ih je osposobio za poslanje, Isus je odabrao, pozvao, one koje je sam htio; prvenstveno da budu s njim i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle (usp. Mk 3,13). Vidimo da u središtu izbora dvanaestorice nije poslanje nego, biti s Isusom, iskusiti njegovu blizinu, osvjedočiti se u istinitost njegovih riječi i vjerodostojnost njegovih djela. Iz ovoga biti s Isusom rađa se poslanje, želja biti kao On, činiti ono što je on činio.

Dvanaestorica su gledali Isusa u molitvi, slušali njegove riječi i promatrali djela koja je činio, osobito prema siromasima, grješnicima i odbačenima. Svime što čini (moli, radi i govori), Isus ih priprema za poslanje jer je svjestan da su za ispunjavanje poslanja koje će im povjeriti potrebni teorija, ali i praksa.

Evanđeoski izvještaj započinje riječima: Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati… On ih šalje u svijet. Želi da oni koje je odabrao nastave njegovo djelo spasenja. Za to djelo izabire obične, danas bismo rekli prosječne ljude. Nisu oni bili pripadnici elitnih židovskih krugova, ni istaknuti članovi zajednice. Vjerojatno nisu bili obdareni natprosječnim sposobnostima, ali su očito bili dovoljno hrabri i odvažni povjerovati da mogu, da su sposobni, nastaviti njegovo poslanje i činiti ono što je njihov Učitelj činio: propovijedati obraćenje, izgoniti zloduhe, liječiti bolesne.

Pred dvanaestoricu su stavljeni strogi uvjeti poslanja: bez hrane, novaca, torbe… Ovi su uvjeti nužni kako oni rezultat poslanja ne bi pripisivali sebi, svojim nastojanjima ili sposobnostima nego njihova jedina sigurnost treba biti pouzdanje u Božju skrb i njegovu providnost.

Nakon izrečenih uvjeta poslanja, Isus ih priprema i upozorava mogućnost neuspjeha i suočava ih s realnošću teškoga života. Izvanjski uspjeh nije sam po sebi dokaz da su uspjeli u svome poslanje, on ne ovisi o onima koji su ih primili, pa čak ni o onima koji su odbacili njihov navještaj. Kriterij uspjeh njihova poslanja krije se u vjernosti Isusovim uputama i kvaliteti međusobnoga zajedništva.

Isus ih, sukladno ozbiljnosti i teškoći poslanja, ne drži u zabludi, jer je jasno da ovdje nije riječ o običnom zanimanju, o rutinskom obavljanju posla, nego o borbi protiv zloduha. Ali oni imaju čvrst oslonac i sigurnost u Učitelju, jer samo onaj učenik koji se drži Učiteljevih preporuka prima zaštitu i ohrabrenje za put.

s. M. Tea Barnjak, FDC