Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu. I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.

Isus je ponovno u svom zavičaju. Želio je sresti svoje, da njima, svojim najbližima navijesti Božje kraljevstvo. No, što se zapravo događa. On „k svojima dođe i njegovi ga ne primiše“. Svi ga poznaju kao Sina drvodjelje. Kako bi u njihovim očima jedan običan sin/drvodjelja mogao biti Bog?

Isusa su promatrali na temelju vlasititih okvira. Ti si Sin drvodjelje, što si umišljaš da si Bog… U svome sumještanu nisu mogli prepoznati Onoga koji je ustvari u mnogočemu drukčiji od njih jer su mislili da ga poznaju.

Tako i mi, pomalo se uljuljamo u vlastitoj vjeri, ako se to uopće može zvati vjera i Isus nam više nije potreban. Ne prepoznajemo ga u svakodnevnici našega života, u susretima s našim bližnjima, stvaramo neke svoje kriterije, okvire i tko nam je opće poteban, što nam tko ima govoriti!

Čak ni Isus ne može doprijeti do našega srca, jer je tvrdo i zatvoreno za Njegov glas. Možda mislimo da ga toliko poznajemo da nam više nije potreban… A On, koji je „najdublja dubina našega bića“ strpljivo čeka, dolazi do nas, spušta se u našu svakodnevnicu samo da bismo ga prepoznali kao proroka naših životnih putova, kao Onoga koji jest i koji bijaše i koji je uvijek tu s nama i za nas.

Isus želi da se oslobodimo vlastitih spona i okvira što nas sputavaju, da budemo ono što jesmo – djeca Božja. Neka nam Njegov „zavičaj“ ne bude prepreka već vrata vjere kroz koja ulazimo u Isusov svijet, uvijek novi i zanimljiv, donoseći tako radost i svježinu Njegove riječi svakom čovjeku kojemu smo poslane, ponajprije domaćima u vjeri… Kada ga uzmognemo prepoznati kao Nazarećanina koji objavljuje Božju ljubav i milosrđe, on se neće moći začuditi našoj nevjeri nego će potvrditi ono što je mnogima za svoga zemaljskog života potvrđivao: Vjera te tvoja spasila!

Gospodine, vrati me na svoje putove i podari mi mudrost da Te uvijek prepoznam kao svoga Proroka, svoga Učitelja, Onoga koga ljubi duša moja…

s. Danijela Koprek, FDC