Dvanaesta nedjelja kroz godinu B pred nas stavlja sliku putovanja i nemirnog mora prouzrokovanog žestokom olujom. Vjerujem da je svatko od vas doživio bar jednom oluju ili nevrijeme te si može u svijest dozvati kako se osjećao u tom trenutku.

Koliko je bila prisutna nesigurnost i strah. Strah od pitanja: „Što će se dogoditi? Što će biti s nama? Hoćemo li umrijeti?“

Stišana oluja (Mk 4,35-41)

₃₅Uvečer istoga dana kaže im: "Prijeđimo prijeko!" ₃₆Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. ₃₇Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. ₃₈A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: "Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?" ₃₉On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: "Utihni! Umukni!" I smiri se vjetar i nasta velika utiha. ₄₀Tada im reče: "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" ₄₁Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: "Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?"

Strah je čovjekov najveći neprijatelj. U današnjem evanđelju u središtu je strah od smrti. I upravo je taj isti strah zaslijepio učenike te nisu mogli prepoznati tko to mirno spava na lađi. Često puta i sami u životu zaslijepljeni smo strahom, kojekakvim olujama; kao da zaboravljamo tko vodi našu lađu tj. Crkvu. Jer upravo lađa u današnjem evanđelju predstavlja sliku Crkve koja putuje ka konačnom cilju - vječnom susretu s uskrslim Kristom. Svojim krštenjem ucijepljeni smo u to isto zajedništvo Crkve, točnije zajedništvo putujuće Crkve. Svjesni smo da put/putovanje uvijek pred nas stavlja nepredvidive izazove i nova iznenađenja. Slika žestoke oluje slika je napasti, opasnosti, privlačnog izazova prolaznog užitka grijeha i svega onoga što nam staje na putu ka vječnom susretu s Bogom.

S druge strane strah se javlja kao posljedica gubitka vjere, što se jasno očituje u Kristovu pitanju: „Kako nemate vjere?“ To pitanje Krist postavlja danas i tebi i meni: „Kako nemaš vjere?“ Stoga zastanimo danas nad ovim pitanjem. Zavirimo duboko u vlastito srce i odgovorimo iskreno i ponizno Bogu, a i sebi: Imam li vjere? Kolika je moja vjera? Kakva sam vjernik? Svjedočim li svoju vjeru? Zašto se bojim?...

Jer samo Ljubav pobjeđuje svaki strah. A Bog je ljubav koja se najjasnije očitovala u bezgraničnom i nesebičnom trenutku kalvarijske patnje i potpunog prednja Očevoj volji. Samo nas ta Ljubav može učiniti novim stvorenjem. Stoga prigrlimo križ života i molimo Boga da našu vjeru učvrsti, umnoži i u ljubavi usavrši kako bi se odvažno borili sa žestokim olujama života na uzburkanom moru. Svjesni da je naša lađa Crkve i vlastita života sigurna, jer je Krist s nama.

s. Marija Medved, FDC