15.03.2016.

Meditacija - IV. nedjelja kroz godinu (1.2.2015.)

Mnogo puta evanđelja donose Isusove opaske: „čuli ste da je rečeno“ ili „pisano je“ te nakon toga njegovu pouku koju započinje riječima: „a ja vam kažem“. Upravo tu dolazimo do razloga zašto mu se Židovi, prema današnjem evanđeoskom tekstu, toliko dive. „Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.“ Učio ih je kao onaj koji ne treba „ljudske istine“, već kao onaj koji je sam Istina.

Učio ih je bez puno riječi, uvjeravanja, brbljanja i nabrajanja. Učio ih je svojim životom, konkretnim djelima i zato njegova „a ja vam kažem“ ima toliku snagu da nije moguće ostati ravnodušan ili nedotaknut. Njegova riječ nije prazno obećanje, već djelo zbog čega mnogi bijahu zaprepašteni, zaneseni, zadivljeni. Riječ je uistinu o nečem novom u njihovom vjerskom iskustvu jer oni koji su ih dosada učili, opterećivali su ih različitim propisima, a sami nisu prstom micali (usp. Mt 23,3-4). Djelotvornost Isusovih riječi potvrđuje i susret s čovjekom opsjednutim nečistim duhom. Na Isusovu riječ nečisti duh izlazi iz čovjeka.

No, da ne bismo upali u istu zamku u koju su upali oni koji su se Isusu samo divili, potrebno je vidjeti što današnja Božja riječ znači za nas, što nam Bog želi poručiti. Isusu su se mnogi divili, o njegovoj novosti pročulo se po svoj galilejskoj okolici. Ipak, u trenutku Isusove smrti, svi su se razbježali. Mogli bismo se zapitati: Zašto su nestali? Zašto nisu bili uz Isusa kad su iskusili njegovu ljubav, snagu, dobrotu, novost? Zašto se tada nije našlo onih koji će svjedočiti za njega, o onome što su uistinu vidjeli i čuli? No, bolje od prozivanja drugih jest pogledati u vlastitu nutrinu i pitati se: Divim li se Isusu? Divim li mu se čitavim svojim životom, svojim rukama i nogama, svojim srcem i pameću? Je li to divljenje vidljivo u susretu s drugima, u obiteljskim odnosima, među prijateljima, u školi, u župi, na radnom mjestu? Je li moje divljenje plodno? Imam li snage diviti se Isusu na način da podnosim svu bol i muku koje su neizbježne kad se trudim činiti ono što govorim i što vjerujem? Divim li se Isusu samo dok govori ili i onda kada korača prema Kalavariji?

Možda često idemo na misu, možda često primamo sakramente, možda smo aktivni kao kršćani na mnogim područjima, i usprkos svemu tome možda nam je najbliži usklik opsjednutoga: „Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine?“ (1,24) Možda bismo Isusu najradije rekli: „Ma znamo da si Svetac Božji, Božji Sin, znamo da si uvijek tu, da nas voliš, da nam želiš najbolje. Ali mi bismo za Tobom samo do križa. Znamo da si nam savjetovao ono što će nas učiniti istinski sretnima u životu, no ipak pusti nas na miru. "Došao si da nas uništiš." (1,24). Došao si uništiti našu lagodnot, komotnost, licemjernost. Došao si raskrinkati našu nedosljednost i lažljivost. Znamo da nismo baš najbolji, ali i ti znaš da smo samo ljudi.“

Ipak, nemojmo se zavaravati takvim opravdanjima jer današnje evanđelje snažna je kritika mlakosti i dvoličnosti te poziv da budemo autentični poput svoga Učitelja. Ne zato da nam se drugi dive,već zato da uopće možemo biti i zvati se Kristovima.

s. Vinka Marović, FDC

  Novosti i događanja - Sve