Mnoga ljudska iskustva vode prema stavu da nasilje, mržnja, pohlepa, strah, izdaja, nevjera pobjeđuju. Potreba da preživi, da bude priznat, da bude netko i nešto čovjeka ponekad učini drugačijim od Stvoriteljeve zamisli.

I tada tako teško čuje i vidi znakove koje mu šalje, teško dešifrira njihovu poruku.

Baš je dobro da nas svake godine u isto vrijeme poziva da uputimo pogled prema tom znaku. Baš je dobro što nas svake godine iznova podsjeća da nas želi odvratiti od pogleda prema mračnim dubinama, a usmjeriti nas da gledamo prema gore. Dobro je, jer ni sami nismo svjesni koliko smo zatrovani otrovom zla i da nas jedino pogled usmjeren prema križu može iscjeliti. Znak je to po kojem možemo ustanoviti: Gle, kako je potresna ta Božja ljubav. Nije prijetio, nije grdio, nije izazivao, nije istrijebio, ni ono što mu je najvrednije poštedio nije, a da i ja pokušam tako?

„Ponekad kad budeš razmišljao, ostat ćeš zbunjen, naročito kad budeš promatrao ljudske grijehe. Tada ćeš se pitati: Je li bolje upotrijebiti silu ili poniznu ljubav? Uvijek se odluči za poniznu ljubav. Ako si se za to odlučio jednom zauvijek moći ćeš pobijediti svijet. Ljubazna poniznost je sila jača od svih i nema na svijetu što bi bilo jako kao ona“ (F. Dostojevski, Braća Karamazovi)

 s. Marjana Koščak, FDC