Gledati Božjim pogledom

Razmišljanje uz logojubilejske Godine milosrđa

Velikim i posebnim događajima, da bi bili lakše zamjetljivi i pamtljivi, redovito se pridružuje neki znak ili logo, logotip, kao dio njihova vizualnoga identiteta. Logo u sebi nosi ‘riječ’, poruku, zbijenu u čitljivost i jasnoću znaka. On je jasan u mjeri u kojoj mu ne treba velikoga i širokoga tumačenja. No, logo i znak, osobito kada prate izvanredna zborovanja ljudi ili njihove zajednice, ne zadovoljava se zadaćom pozivanja ili reklamiranja. Njemu se povjerava zadaća govora o smislu i razlogu događanja ili okupljanja ljudi. Korisno je, stoga, u razmišljanju zastati pred logom izvanrednoga Jubileja milosrđa, oslanjajući se na misli samoga autora toga znaka, kako bismo proniknuli u otajstvo Božjega milosrđa i izručili se snazi kojom, u mnogolikosti načina, dolazi ususret čovjeku.

Izradba loga povjerena je pateru Marku Ivanu Rupniku, slovenskomu svećeniku isusovcu, ravnatelju Centra Aletti u Rimu, profesoru na rimskim papinskim učilištima i naširoko poznatomu stvaratelju kršćanske umjetnosti. U logo, crtež sasvim jednostavnih linija, autor je utkao evanđeosku misao o Božjemu milosrđu, očitovanu u Isusu Kristu. Snaga toga znaka, ipak, nije u likovnoj dojmljivosti, u čitljivosti njegove poruke ili u prepoznatljivosti odabranoga evanđeoskoga motiva. Snaga ovoga »vizualnoga identiteta« jest u »novoj vizualnosti«, u sposobnosti novoga gledanja, koje Bog daruje čovjeku, očitujući mu moć i ljepotu svoga milosrđa.

Uz riječi koje su moto Godine milosrđa – Milosrdni kao Otac (nebeski), usp. Lk 6, 36 – autor je u naizgled jednostavan logo unio bogatstvo evanđeoskoga govora o otajstvu Božjega milosrđa. U jednostavnu ovalnu formu smješten je lik Krista koji na ramenima nosi Adama, pralik cijeloga ljudskoga roda koji čezne za otkupljenjem. Spasenje i izbavljenje iz smrti događa se jedino po Božjemu milosrđu, očitovanu u Isusu Kristu, u nesebičnosti njegova čovjekoljublja. Krist – utjelovljeni, raspeti, umrli i uskrsnuli Gospodin – u svome je umiranju pokazao snagu Božje milosrdne ljubavi. Na njegovim su rukama i boku znakovi patnje, ali istom bojom označena je i njegova proslava: aureola s križnim motivom i pojas koji simbolizira njegovo svećeničko dostojanstvo i služenje u ljubavi.

Krist dolazi iz ‘daljine’, iz nedostupnosti, iz dubine Očeva bića, iz pradavnoga i vjekovima skrivenoga Božjega nauma spasenja koji se uzbiljuje u iskustvo prolaznoga svijeta. Vječnost očitovana u vremenu. Bog bliz u bogočovjeku Isusu. Pozadina, oblikovana u tri koncentrične elipse i nijansirana u tri tona plave boje, koja seže do tame nedostupnosti, progovara o toj ‘daljini’ i Božjoj nedostupnosti, koja se u Kristu otvara susretu s čovjekom. Dubina tame govori ujedno o smrti u koju čovjek zapada svojom podložnošću grijehu. U drevnome kršćanskom kanonu bojâ plavo označava ljudsku narav. Bog je »sišao« među ljude, postao jednim od nas, da bi nas izbavio od svega što nas veže za zemlju i zatvara u prolaznost. Krist usred zemlje, usred čovještva i njegove smrtnosti.

U snažnoj gesti Isusova tijela koje je u zamahu, prepoznajemo njegovu odlučnost da u svemu ispuni volju Očevu. On silazi i uzlazi. Sišao je k nama da nas uzdigne k Ocu. No, nije bilo dostatno sići k nama i među nas; on silazi u nas, u svu zbilju našega zemaljskoga iskustva, u smrt. Umire i ‘silazi’ u grob. Štoviše, ‘produbljuje’ grob, silazi u podzemlje, u smrt sâmu. Umirući pobijedio je smrt. Njegovom smrću i sama je smrt postala smrtna. Umrla je. Pod njegovim su nogama, crnom bojom oslikana, razvaljena vrata groba, razoreni »zasuni smrti«, posljednja čovjekova prijetnja i stalni razlog njegova straha. Sada je sve pod njegovim nogama. Utjelovljenje ne bi bilo vjerodostojno niti otkupljenje cjelovito da Krist nije »sišao u podzemlje« (ad inferos), u stvarno iskustvo smrti. Ondje je krajnji doseg njegova silaženja, točka u kojoj se ispunja otkupljenje. Sišavši »nad pakao« i rasvijetlivši tamu smrti, on uzima Adama i stavlja ga na svoja ramena. Izvodi ga iz tame smrti i oslobađa od robovanja grijehu. Noseći Adama na ramenima očituje se kao istinski »Dobri pastir« koji izbavlja sve koji su u smrti bili izgubljeni (usp. Iv10, 1-21; Lk 15, 3-8). Svaki je čovjek »izgubljena ovca« iz evanđeoske prispodobe, koju Krist, Pastir dobri, »zove imenom«, »uzima na svoja ramena« i vraća u svoj »ovčinjak«, u Božji dom, u zagrljaj njegove očinske ljubavi (usp. Lk 15, 11-32). Noseći klonuloga Adama, Krist ga drži za zapešće, gdje se osjeća »bilo života«; on Adamu »vraća« život, snagu onoga života koji je Bog u svome naumu namijenio svakomu čovjeku. Novost darovanoga života ipak se ne očituje na Adamovu tijelu, nego u njegovu pogledu koji je ‘stopljen’ s Kristovim pogledom. Adam i Krist sada gledaju zajedno, dijele isti pogled, iste oči. Krist rasvjetljuje naš pogled, daruje nam »oči vjere«, kako bismo mogli gledati njegovim pogledom, onim istim kojim je Otac svratio svoj pogled na nas i izlio na nas bogatstvo svoga milosrđa.

Darovana moć gledanja progovara o oduhovljenome tijelu, o novosti života koja nadilazi svako iskustvo tjelesnosti, prostornosti i vremenitosti. I crte lica govore o zajedništvu naravi, ljudske i božanske. Lice je ozareno; progovara o novome stvaranju i novome životu. Na njemu nema tragova smrti. Adamovo tijelo koje »pada« niz Isusova ramena, svjedoči također istinu Božjega utjelovljenja: Bog se zaodjenuo čovještvom, postao nam u svemu blizak, uzeo na sebe svaki naš teret, pa i teret prolazne tjelesnosti, da bi u nas udahnuo dah božanskoga života. Njegovo utjelovljenje naše je pobožanstvenjenje. On koji je »svjetlo svijeta« daruje nam snagu božanskoga gledanja. Postajemo kadri vidjeti svijet novim pogledom te gledati onkraj smrti i prolaznosti svijeta.

Krist prikazan u bjelini, u svjetlosti, donosi sjaj Božjega svjetla i oslobađa nas od svakoga oblika tame i grijeha. »Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve. (…) Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima i Krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha.« (1Iv 1, 5.7) On koji je »svjetlo svijeta« daruje čovjeku snagu božanskoga gledanja. Novost života, po vjeri i po snazi Božjega Duha, možemo živjeti već sada, izručujući se božanskoj preobrazbi naših misli i svega postojanja.

Adamova odjeća nosi tragove stvorenosti i zemljanosti koja, rasvijetljena Božjom svjetlošću, prelazi u odbljesak zlata u kojemu se čita Božja vječnost i proslava u njoj. Otkupljeni smo Kristovom žrtvom, oprani njegovom prolivenom krvlju, ali sve dok smo u svijetu, u tijelu i vremenu, u nama nema punine božanskoga života. Ona je onkraj smrti, u Božjoj vječnosti. Vjernost njegovoj riječi i snaga pouzdanja u njegovo milosrđe daju da na našim licima, u našim životima i po našim djelima, zrcali Sjaj božanskoga života. Tako već sada, živeći riječ spasenja i svjedočeći Božju milosrdnu ljubav, predokušamo vječnost.

Djelo otkupljenja, darovano u silasku Božjega Sina u svu zbilju ljudskoga života, plod je Božje ljubavi, Milosrđa koje nije ustuknulo pred našim grijesima i pred sudbinom koju smo sami htjeli graditi. Milosrđe je »posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi u susret«, ono je »put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek, unatoč ograničenju zbog svojih grijeha« (Papa Franjo, Misericordiaevultus, 2). 

Logo je smješten u formu elipse koja čuva drevni kršćanski način prikazivanja Krista u mandorli (oris badema). Mandorla, nastala iz sjecišta dvaju krugova, upućuje na susret i prožetost dviju naravi u Kristu, po komu je božansko združeno s ljudskim, vječno s vremenitim, nebesko sa zemaljskim. Božje milosrđe jest upravo u tome, u daru božanskoga života koji nam je bio nedostupan i nedohvatljiv. U njega možemo proniknuti samo po daru. I svako naše djelo milosrđa ima izvorište u tome daru.

Ove misli o Kristu, iščitane iz loga Jubileja milosrđa, upućuju nas da Godina milosrđa ne bude tek prigoda za traženje novih oblika socijalne osjetljivosti s trpećima i pomoći potrebitima. Ona je ponajprije poziv na ponovno otkrivanje Božjega milosrđa, očitovanoga u Kristu Isusu i darovanoga svakomu od nas po snazi Kristova utjelovljenja i njegove otkupiteljske smrti. Živimo iz Božjega milosrđa. Iz istoga smo dara postali dionici spasenja. Zato svaki oblik našega djelovanja, koje nosi predznak nesebičnosti i ljubavi prema braći ljudima, posebice potrebitima, ima vrijednost u mjeri u kojoj očituje ljepotu Božjega milosrđa i ljubavi u kojoj spašava svijet. Siromasi i svi koji trpe potrebiti su »novoga pogleda«, suosjećanja kojemu nije razlog ljudska bijeda nego Božja ljubav koja nam je darovana da bude razdana. Živeći Godinu milosrđa svaki je vjernik pozvan osjetiti snagu Kristovih ramena na kojima nas je izveo iz tame smrti, toplinu njegova Duha kojim je u nas udahnuo dah vječnosti, njegov pogled kojim preobražava naše gledanje svijeta i života. Krist nam je otkrio Očevo milosrdno lice. Samo izručujući se snazi Milosrđa, možemo biti milosrdni. Milosrdni poput Oca nebeskoga.  

fra Ante Crnčević, OFM

(www.hilp.hr)