U današnjem evanđelju ponovno čitamo o kušnji: farizeji iskušavaju Isusa. Zanimljivo je kako ne odustaju. U prethodnim redcima čitali smo o mnogim zamkama koje su mu postavljali. Isus ih je svaki put razotkrio ili im odgovorio tako da su ostajali bez riječi, no oni i dalje ne odustaju. Možda je i dobro što navaljuju, jer kroz svako njihovo pitanje i svaku zamku Isus poučava ne samo njih nego i nas.

U današnjem pitanju: „Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?” Isus nam otkriva srž naše vjere, ljubav prema Bogu i bližnjemu. „Ljubi Gospodina svim srcem, svom dušom i svim umom svojim.” To nije samo rečenica koju ćemo pročitati u Bibliji ili čuti nedjeljom na sv. misi i brzo zaboraviti. To je Isusov poziv da Bogu damo prvo mjesto u svojem životu.

Ali kako ga ljubiti svim srcem, svom dušom i svim umom? Da bismo Boga ljubili svom snagom svojom potrebno nam je prije svega osobno iskustvo susreta sa živim Bogom. Taj se susret ne događa uvijek u nečemu velikom i izvanrednom. Ponekad se događa u jednostavnosti svakodnevice: u molitvi, tišini, Božjoj riječi ili trenutku zahvalnosti. Zato je potrebno neprestano vraćanje Ocu, približavanje kroz molitvu, tišinu i osluškivanje. Kada Bogu dopustimo da nam postane blizak, da dotakne naše srce, On nas mijenja iznutra.

Možda je upravo ova nedjelja prilika da vježbamo prebivanje u Božjoj blizini. Odvojimo vrijeme za boravak s Isusom, sjednimo do njegovih nogu poput Marije.

A nekako vjerujem da kada Bog zauzme prvo mjesto u našem životu, mijenja se i naš pogled na druge ljude. Lakše ćemo imati razumijevanja za njihove slabosti, biti spremniji oprostiti i nećemo tako brzo odustajati jedni od drugih.

Počnimo Boga ljubiti svim srcem, svom dušom i svim umom, pa ćemo, vjerujem, i bližnjega ljubiti kao sebe samoga.

Bez Boga ne možemo ništa!

Razmišljanje uz evanđelje XXX. nedjelje kroz godinu (Mt 22,34-40), god. A