U evanđeoskom ulomku o Lazarovu uskrsnuću evanđelist ne pripovijeda samo o njegovoj bolesti, smrti i uskrsnuću već i o snažnim emocijama onih koji su uz njega bili vezani. Prije svega progovara o emocijama njegovih sestara Marta i Marije, ali i Isusa, njihova zajedničkog prijatelja. Osim toga spominje i sućutne Židove. Zašto je Lazarova smrt prouzročila toliko emocija? Zato što su postojali oni koji su Lazara ljubili: njegove sestre i Isus, ali vrlo vjerojatno i okupljeni Židovi.

Smrt označava kraj zemaljskog života, kraj obiteljskih i prijateljskih veza, kraj susreta, druženja, razgovora. Koliko god kao ljudi znamo da će svaki koji se rodio jednog dana i umrijeti, toliko nikad nismo dovoljno pripremljeni za taj trenutak, na konačni zemaljski rastanak. Smrt drage osobe uvijek iznenadi. Osobna iskustva mnogih bi ovo zasigurno potvrdila. Stoga u ovom evanđeoskom ulomku možemo pronaći utjehu za sve one trenutke kad nas je nečija smrt potresla, kada smo plakali i tugovali zbog odlaska dragih i bliskih osoba. Istodobno u njemu trebamo iščitati i poticaj kako biti blizu uplakanima. U tome su nam primjer Židovi spomenuti u tekstu koji su došli tješiti Martu i Mariju. Kad je Marta pošla ususret Isusu, oni su ostali s Marijom u kući, tješili je, pošli za njom, plakali s njom.

Premda je Isusa Lazarova smrt toliko potresla da je zaplakao, ipak ga ponovljeni vapaji obiju sestara „Gospodine, da si bio ovdje brat moj ne bi umro“ nisu uspjeli izmanipulirati, uvjetovati. Isus se ne da uvući u takvo što. Pažljivo slušanje/čitanje cijelog odlomka koji je prilično dug otkriva nam da Isus nije pokušao spriječiti njegovu bolest ni smrt. Dobio je poruku da je Lazar bolestan, ali nije odmah pohitio u Betaniju. On se tamo uputio tek kad je Lazar umro. Lazarova bolest, a osobito smrt trenutak je očitovanja slave Božje. Ta je slava postala vidljiva i opipljiva u Isusu. Evanđelist Ivan to nam objavljuje već u prvim recima svoga evanđelja: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“ (Iv 1,14)

Zašto je Isus uskrisio Lazara? Smisao njegova uskrsnuća nije samo Lazarov povratak u život i to četvrti dan nakon smrti kad je već prema židovskom vjerovanju počelo raspadanje tijela, nego je smisao ukazati na onoga tko je moćan izvesti nešto takvo, na Isusa. On je, kako sam kaže, uskrsnuće i život. Lazarovo uskrsnuće razumljivo je tek iz perspektive Isusova uskrsnuća jer je taj događaj promijenio svijet, on je čudo nad svim čudima. Isusovo je uskrsnuće pobjeda života nad smrću. Ono je put kojim se ide, ulazi u život koji nema kraja. Ključ koji otključava ta vrata je vjera u Isusa Krista Sina Božjega koju je Marta, iako tužna zbog bratove smrti, ispovjedila: „Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!“ Unutar dijaloga koji se odvija između Isusa i nje, Marta je izrekla ispovijest vjere koju je na sličan način izrekao još samo apostol Petar (usp. Iv 6,69). Njezina je ispovijest poticaj i nama da i u zahtjevnim životnim trenutcima imamo snage ispovjediti svoju vjeru u Isusa koji je uskrsnuće i život.

Razmišljanje uz evanđeoski ulomak V. korizmene nedjelje (Iv 11,1-45), god. A