Dopustimo njegovoj riječi da nam bude uporište, da baci svoje sidro u najdublje dubine našega bića i oslonimo se već jednom na ono što ostaje zauvijek.

U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Vjerujem da nakon čitanja ili slušanja prvog retka kojeg nam Marko donosi u današnjem evanđelju nismo ostali ravnodušni. Vjerujem da su nam se javila pitanja i osjećaji nelagode, neizvjesnosti možda i straha. Kako može nestati svijet koji poznajemo? Prije nego što odgovorimo na ovo pitanje ukratko ćemo reći nešto o vrsti teksta radi lakšeg razumijevanja. Markovo trinaesto poglavlje najvažniji je novozavjetni apokaliptički tekst. Riječ je o posebnoj biblijskoj vrsti čiji nas tekstovi usmjeravaju prema budućnosti, točnije prema posljednjim stvarima. Apokaliptika je osobito cvjetala u drugom stoljeću prije Krista pokušavajući biti odgovor vjere i nade Izraelcima koji su prolazili kroz bolna iskustva i bili dovedeni gotovo do uništenja. Stoga u ovim spisima prevladava uvjerenje da je kraj blizu i da je jedino budućnost ona od koje se mogu nadati spasenju, budućnost koja je u rukama Božjim. A Bog pak nikada ne odustaje od svojih obećanja čak i onda kada okolnosti oko nas govore suprotno. Simbolički i dramatski govor, viđenja, katastrofe, razne slike načini su izražavanja kako bi se čitatelje ohrabrilo u sadašnjoj situaciji kakva god da ona bila i koliko god teška bila. No ipak, umjesto da smo ohrabreni ovakvi tekstovi često nas još više, barem na prvi pogled, obeshrabre. A razlog je jasan: govore o određenoj muci, nevolji i kraju svijeta kojeg poznajemo.

U Markovu evanđelju simbole koji govore u prilog tomu prepoznajemo u suncu i mjesecu koji će prestati izvršavati svoju funkciju. Za stare narode sunce i mjesec bili su glavne točke uporišta. Po njima su se orijentirali, procjenjivali vrijeme, planirali putovanja i poslove i time osiguravali svoju egzistenciju. Koliko je u našim životima upravo takvih oslonaca i uporišta koji nam daju sigurnost, za koje pomislimo da bez njih ne bismo mogli, bilo da su emocionalna, obiteljska, materijalna, poslovna ili zdravstvena. Jednako tako iz vlastitog iskustva znamo kako je izgubiti oslonce, kako je ne moći se orijentirati u vlastitom životu, kako je kad ne ide po našem planu, kako je kad bolest prijeti smrću naših dragih, kako je kada smo ostavljeni, kako je kada se dogode stvari koje nikad ne bismo željeli ili očekivali. Na pomisao KAKO JE današnje evanđelje odgovara s TADA JE: Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba. Kada se gube vlastita uporišta tada je vrijeme za pogled prema Bogu. Nekada je jedini način da podignemo svoj pogled prema njemu kada ostanemo praznih ruku. Nekada se nevolje dogode da bismo uopće naučili gledati i da bismo stekli odnos koji nikada, ama baš nikada ne prolazi. Naravno, nije to lako, i ne ide to brzo, a još manje automatski, ali je sigurno da što god se dogodilo On stoji na vratima srca i kuca imajući nam nešto za reći: Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. Dopustimo njegovoj riječi da nam bude uporište, da baci svoje sidro u najdublje dubine našega bića i oslonimo se već jednom na ono što ostaje zauvijek.

Razmišljanje uz Evanđelje XXXIII. nedjelje kroz godinu (Mk 13,24-32), god. B