Liturgijska godina uvijek završava svetkovinom Krista Kralja svega stvorenja. Isus je Kralj koji svoju moć pokazuje na križu. Takvoga nam Kralja predstavljaju sva četiri Evanđelja. Možemo li uopće zdravorazumski povezati da bi netko mogao biti kralj, a istodobno visjeti na križu? Za nas kršćane otajstvo je to velike ljubavi koje svaki put ispočetka pokušavamo razumjeti i pred kojim stojimo s mnoštvom pitanja.

Pokušajte se sjetiti nekoga trenutka kada ste na trgu, u gradu, u nekoj ulici vidjeli da se nešto nesvakidašnje događa. Jeste li tada ostali stajati sa strane i promatrali ljude kako reagiraju ili komentiraju taj događaj ili ste i sami bili jedan od onih koji su izbližega htjeli vidjeti što se događa pa ste prišli bliže i komentar dobacili? Upravo o jednoj takvoj situaciji slušamo u današenjem evanđelju. Isus je raspet na križu. Njegov je križ postavljen između dvojice razbojnika. A ispred ili ispod tih križeva nalaze se različiti ljudi koji imaju potrebu komentirati Isusa. Razbojnici ih ne zanimaju. Ako još jednom pažljivo pročitamo tekst, uočit ćemo da se njihova obraćanja svode na dva stava: izrugivanje i traženje da sada pokaže svoju moć. Tu moć sve tri skupine izrugivača vide u „silaženju“ s križa koje bi se prema njima trebalo pokazati u samospašavanju, u silasku s mučila na koje se nije popeo sam, nego su mu ga ljudi, ne shvaćajući njegov navještaj Božje ljubavi, pripremili.

Siđi, spasi se, ako si Sin Božji, kralj židovski, Krist. Narod i glavari, vojnici i jedan od razbojnika isto zahtijevaju od Isusa. Jedno će pitanje ostati zauvijek otvoreno: bili ti isti izrugivači doista povjerovali u njega, tj. da je on Krist, Sin Božji, kralj židovski, da je on učinio što su tražili? Vjerojatno ne bi. Jer svi oni traže znakove zemaljske moći koju Isusova božanska moć potpuno nadilazi, a koju on ne želi na takav način koristiti. On svoju moć iskazuje ljubavlju, služenjem, poniznošću, opraštanjem, polaganjem života na križu. Raširene ruke nemoći na križu jedino su sredstvo moći Kralja koji njima obuhvaća sav svijet i svakoga čovjeka.

Zagledajmo se tijekom današnjega dana u križ, uzmimo ga u ruke, priđimo njegovu podnožju i razmislimo koliko puta smo u svome životu, za neke sporedne stvari i situacije, tražili od Isusa da pokaže svoju „moć“. Zatim se svjesni svojih propusta, pogrešaka, pogrešnoga shvaćanja moći ili njezinoga instrumentaliziranja, zapitajmo jesmo li uopće i koliko smo puta u istome stavu zavapili riječima „dobroga razbojnika“: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« Koje je to njegovo kraljevstvo? Ono nije od ovoga svijeta. Za ući u nj trebamo „posebne ulaznice“ jer se ne ulazi po titulama, službama, poznanstavima, pripadnostima posebnim krugovima. Ono je pripravljeno siromasima duhom, mirotvorcima, progonjenima zbog pravednosti, čistima srcem, gladnima i žednima pravednosti, poniznima. Pripadamo li i mi barem jednoj od ovih skupina dostojnih ulaska u kraljevstvo Božje?
 

Razmišljanje uz evanđelje svetkovine Krista Kralja svega stvorenja (Lk 23, 35-43), god. C