Samo je Petar imao hrabrosti odgovoriti na Isusovo pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ (Mk 8, 29) Ali i Petar koji prvom trenutku kada izgovara riječi: „Ti si Pomazanik – Krist!“ i tako izgovara najveću ispovijest vjere, već u sljedećem trenutku od Isusa biva nazvan Sotonom.

Petra možemo promatrati kako se kroz cijelo Evanđelje bori s vlastitim slikama Boga. Vidimo Petra koji ima očekivanja, koji je uvjeren da zna kakav je i kakav bi trebao biti Pomazanik koji ima doći. Petar koji u sebi željno, ali i vrlo nestrpljivo iščekuje susret s Bogom i svaki put kada misli da je dohvatio, da je dokučio, da je svoj život povjerio Isusu, biva ponižen zbog vlastite oholosti. To je Petar koji želi sagraditi sjenice na Taboru nakon Isusovog preobraženja, Petar koji ne dopušta Isusu da mu opere noge, koji spava onda kada ga Isus moli da s njime bdije, koji ga niječe onda kada je Isusu najteže.

Ali to je i isti Petar koji ima prvenstvo među apostolima! Koji istovremeno uspijeva dopustiti Bogu da u njegovom srcu glasno odjekuju riječi: „Ti si Pomazanik – Krist!“ (Mk 8, 29)  i koji, koliko god može, koliko god mu srce dopušta, govori Isusu: „Gospodine, ti znaš da te volim!“ (Iv 21, 15) To je Petar koji se u sebi bori. Bori se sa svojom naravi, svojim slabostima, svojim ustaljenim načinom razmišljanja… U Petru vidimo i naše srce koje čezne za Bogom, koje ga želi susresti… gledajući u svoje srce vidimo svu želju priznati Isusa Kristom – Spasiteljem! Prepoznajemo želju predati mu potpuno svoj život, ali moramo priznati, zajedno s Petrom, da nam teško ide i da nas naši križevi plaše. Čine nam se preteški, prebolni, često zadiru vrlo duboko i nije nam jasno kako Bog može dopustiti takav teret, takvo poniženje, takvu bol… i onda uzmičemo od svojih križeva i postavljamo se ispred Učitelja. A kada smo ispred njega, ne idemo više za njim i lako upadnemo u stranputice.

Neka nam ovo Evanđelje pomogne vidjeti da je moguće u gotovo istom trenu priznati Isusa Kristom i Spasiteljem, a već u sljedećem postupati kao da te riječi nemaju nikakvoga značenja. Moguće je doživjeti ljubav Boga koji ti pere noge, a već za koji sat zatajiti ga… Bog ni tada ne odustaje od nas. Bog nas tada ne ponižava, nego nas poučava, vraća nas sebi i postavlja na mjesto koje nam pripada… ponekad teškim riječima poput Isusovih danas. Imajmo dovoljno poniznosti prepoznati te riječi, situacije, osobe kojima nas Bog zove sebi!

Razmišljanje uz evanđelje XXIV. nedjelje kroz godinu (Mk 8, 27-35), god. B