Isus danas svojim učenicima donosi prispodobu o bogatom gospodaru te nepoštenom i snalažljivom upravitelju i premda ga on sâm ne hvali zbog nepoštenja, ipak im ga predstavlja kao onoga od kojega se mogu učiti snalažljivosti kako bi jednoga dana ušli u stanove vječne. Što zapravo možemo naučiti od nepoštenog upravitelja? Koji njegovi postupci služe onima koji su Božji da dođu do istinskog bogatstva, do života vječnoga?

Prispodoba započinje događajem u kojemu bogati gospodar traži račun o radu upravitelja jer je ovaj optužen da rasipa njegovo imanje. Nakon toga upravitelj otpušta gospodarevim dužnicima dio duga kako bi kod njih našao utočište kad izgubi svoj posao. I konačno, zbog takvog postupka gospodar ga hvali, a Isus preporuča svojim učenicima da naprave sebi prijatelje od nepoštenog bogatstva pa kad ga nestane da ih oni prime u vječne šatore. Također, Isus podsjeća i na nužnost vjernosti u nepoštenomu da bi na kraju postigli ono istinsko. Slike traženja računa, otpuštanja duga, vjernosti i vječnih šatora neodoljivo podsjećaju na slike posljednjega suda o kojima na više mjesta čitamo u Bibliji. Stoga u ovoj prispodobi možemo otkriti i pokušati naučiti što nam je činiti kako bismo mogli gledati licem u lice svoga Gospodara. Pritom valja napomenuti da nas Isus sigurno ne tjera u nepoštenje ili na prihvaćanje obrazaca ponašanja prema kojima bi dobar cilj opravdavao loša sredstva. Vjernost u nepoštenome mogli bismo shvatiti kao vjernost u ljudskome i zemaljskome, jer na kraju krajeva što god uistinu vrijednoga imali na ovoj zemlji „nepošteno“ smo „zaradili“ tj. to isto nismo mogli kupiti, zaraditi, zaslužiti već primiti od Boga kao dar. Zato Isus i kaže: „Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?“ (Lk 16,11-12). Ako dakle ne budemo vjerni u onome što nam je Bog darovao, kako će nam povjeriti spasenje?

Nepošteni upravitelj odlučio je otpustiti dio duga onima kojima je pozajmio od gospodareva bogatstva. No, time nije oštetio gospodara, ta gospodar ga je i pohvalio zbog takvog postupka, već je time onemogućio vlastitu zaradu. Naime upravitelji nisu bili plaćeni pa bi pri pozajmljivanju u zadužnicu uvijek upisali više kako bi naplatili za svoje usluge. Prepravljanje zadužnica sa sto bata ulja na pedeset te sa sto kora pšenice na osamdeset, umanjilo je dugove dužnicima i pretvorilo gospodareve dužnike u upraviteljeve. Ali ne samo to, upravitelj je time priznao i svoje grijehe. Prvo, gospodaru se nije opravdavao kada ga je optužio za loše upravljanje već je odmah počeo činiti konkretna djela i drugo, imao je hrabrosti pred gospodarevim dužnicima pokazati koliko je zbog svoje zarade njihov dug povećao. I sve to jer se htio izboriti za svoju zemaljsku sudbinu, za sigurnost opstanka i preživljavanja. Tako je upravitelj izvukao veliku korist od priznanja svojih grijeha: pohvalu gospodara, posao i osiguranu egzistenciju te simpatije dužnika vrativši im ono što je bilo njihovo.

Imamo li mi snage i želje poput ovog snalažljivog upravitelja, koji se silovito borio za zemaljsku sudbinu, boriti se silovito za vječnu sudbinu? Kraljevstvo Božje ne grabe ni pasivni ni kukavice već samo siloviti (usp. Mt 11,12). Imamo li hrabrosti vratiti drugima ono što je njihovo, priznati kad ih oštetimo, kad na njih stavimo nepravedne terete? Imamo li poniznosti pred svojim Gospodarem na pitanje o računu ne pravdati se svakodnevno bujicom riječi već djelima pravde i ljubavi?

s. Vinka Marović, FDC

Razmišljanje uz evanđelje XXV. nedjelje kroz godinu (Lk 16,1-13), god. C