Isusovo je javno djelovanje od početka toliko snažno, djelotvorno i očaravajuće da je svijet sa svih strana grnuo k njemu, gurao se oko njega, neki su se i bacali na njega (usp. Mk 3, 9-10; Mk 1-3). Nitko nije mogao ostati ravnodušan naspram Isusa! Kao da se nezaustavljiva bujica milosti, istine i čudesnih znakova sručila na Galileju! “Silna radost i udivljenje zahvatili su Galileju te su svi zaneseni slavili Boga govoreći: „Takvo što nikad još ne vidjesmo!“ (Mk 2, 12)
Međutim, to da je u Isusu na djelu Bog (usp. Mk 3,11) i da djeluje snagom Božjega Duha nije bilo jasno svima. Današnje je Evanđelje potresno i uznemirujuće jer donosi dvije veoma ozbiljne osude Isusove osobe i djelovanja koje dolaze kao hladan tuš Isusu, šok onima koji mu povjerovaše, i šok nama. Ne samo da ga napadaju i osuđuju farizejski vrebači, već se i njegovi najbliži okreću protiv njega: “Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!« (Mk 3, 21) Njegovi najbliži donose zastrašujuć sud: da je pomahnitao, da je izvan sebe! Dolaze ga obuzdati, vjerojatno ga na silu odvesti kući i zatvoriti negdje dok ne dođe k sebi.

Odmah potom Isusa udara još jedan duboko izokrenut sud, još uvredljiviji i neistinitiji: sud pismoznanaca koji siđoše čak iz Jeruzalema kako bi Isusu postavili dijagnozu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.« (Mk 3, 22) Teško je reći uznemiruju li više osude onih koji su ti daleki, ali su vjerski autoriteti, ili osude tvojih za koje očekuješ da će biti uza te.
Isus, međutim, posred obje osude ostaje u istini i ne podlaže im se, nego nastavlja vršiti svoje poslanje. Ipak pokušava obje skupine urazumiti rasvjetljavajući im nerazumnost njihovih zaključaka. Vrebačima koji ga smatraju slugom sotone reći će potom strašne riječi: “Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga. «Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.« Grijeh, hula protiv Duha Svetoga bio bi djelo i djelovanje Duha Svetoga smatrati djelom i djelovanjem sotone, nečistoga duha. Duha Božjega smatrati zloduhom toliko je protivno istini i perverzno da je to neoprostiv grijeh. Ipak, obje su skupine „sudaca“ ustrajale u svome stavu i presudi. Njegovi najbliži ostaju vani i traže da on dođe k njima kako bi ga urazumili. On im se s razlogom odbija pridružiti. Svojim ostajanjem vani, riječima i namjerama pokazuju da više ne pripadaju među njegove. A Isus im svojim neizlaskom i odgovorom kazuje da više nije njihov.

Isus stvara novu obitelj utemeljenu na vjeri u njega: tko povjeruje njegovoj riječi, vrši volju Božju, i taj je njegov brat, sestra i majka. Događa se lom između Isusa i rodbine. Doskora će se dogoditi lom s Nazarećanima, pa lom s dijelom sljedbenika, te konačni lom sa Židovima. Svaki je lom plod krivog shvaćanja i krivih sudova o Isusovoj osobi i poslanju. Ti su lomovi neizbježni jer Isus nikoga ne može prisiliti povjerovati mu, a s druge se strane Isus ne može odreći istine o vlastitoj osobi i poslanju. Isus mora nastaviti svojim putem bez obzira na odbacivanje, nerazumijevanje i osude ma iz kojeg izvora dolazili.

Pokušajmo se i mi suočiti sa svojim sudovima o Isusu. Nemojmo ih olako unaprijed smatrati točnima i istinitima. Paziti nam je kako i kada sudimo Boga, jedni druge i same sebe. Bolje je, zaista, ne suditi – što jest Božja volja za nas - nego suditi na vlastitu osudu. I pokušajmo se ne dati obeshrabriti u vjernosti Isusu udare li nas tuđe osude i sudovi.

Razmišljanje uz Evanđelje X. nedjelje kroz godinu (Mk 3, 20-35)