Danas, na nedjelju Dobrog Pastira u crkvama diljem zemlje razdragana srca pjevat ćemo kako je Gospodin pastir naš i ni u čemu ne oskudijevamo te ćemo u primisli imati idiličnu sliku pastira kakvu nam u riječima evanđelja donosi Isus. On, bez obzira, što u društvu njegova vremena postoje visokopozicionirana zanimanja poput zapovjednika, starješine, velikog svećenika, izabire za sebe opis pastira. Što nam time poručuje? Pa upravo to: da nije ovca.

Slijedeći logiku svijeta, u trci da postanemo ono što je na cijeni u svijetu postajemo ovce zalutale u bespućima svojih želja, umjetno stvorenih potreba i neostvarenih čežnja naše duše. Silno se svrstavamo među ostvarene, uspješne, neovisne i neranjive, a u pozadini leži druga istina. Ranjivi smo jer samo nam oduzmi uspjeh i plakat ćemo. Ne snalazimo se bez pastira kao niti ovce jer samo nam oduzmi mobitel i „google maps“, skrenut ćemo s putanje ili se posvađati s onima u vozilu oko smjera. Hoćeš-nećeš slijedimo neke pastire koji nisu Isus Krist što ne znači da su loši, ali su često vođeni upravo novcem, uspjehom i karijerom. Ovca je životinja koja je nama ljudima mnogo sličnija negoli mi to sami mislimo jer se i uvrijedimo kad nas netko tako nazove. Međutim, po svemu smo slični upravo toj životinji. Ovca traži vodstvo, ranjiva je i bez pastira ne može pronalaziti pašu, niti biti obranjena u trenucima opasnosti od grabežljivaca u prirodi.
Isus je, dakle, opet nepogrešivo izabrao sliku kojom bi opisao ljudski rod. Ranjivi smo, uvijek u strahu grčevito držeći svoje uspjehe u rukama te na svom putu često slijedimo nečiji put: ili idemo za Pastirom ili svoga pastira biramo među elitom ovoga svijeta te se umaramo u trci za kratkotrajan okus uspjeha koji traži samo još i još uspjeha i napretka.

Druga stvar na koju valja skrenuti pozornost jest kako pravi pastir ulazi među svoje stado javno na glavni ulaz dozivajući svaku njezinim imenom dok, s druge strane stoji: „tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik.“ (Iv 10, 2-3)

Tu prepoznajemo dva načina ophođenja s ovcama. Čitaj: ljudima. Pastir kojega Isus predstavlja ide pred stadom što je pomalo obratno od stvarnosti u kojoj pastir ide za stadom. Neopterećen je svojim autoritetom kojega po službi ima. Ovcama ostavlja slobodu što je dodatno naglašeno činjenicom da svaka od njih ima svoje ime. Svaka je svijet za sebe i to pastiru ne predstavlja problem. Za njega je svaka originalna, dragocjena i svakoj pristupa s jednakom pažnjom i nježnošću. To je prekrasna slika slobode kojom se Bog obvezao na početku početaka poštivati bilo kakav čovjekov izbor. On je sebe obvezao davati nam dobru pašu kao dobri pastir ovcama. Svoju riječ uputio je svima nama, a tko će poći za tom riječi njegov je osobni izbor. Ovaj koga Isus naziva kradljivcem nije drugi doli onaj koji nepravilno ulazi u tvoj intimni prostor, pod krinkom, da odmah ne prepoznaš njegove namjere. Taj nastoji prigušiti tvoju osobnost te zavladati na tvom teritoriju da ti budeš hranioc njegovih potreba, objekt proizvodnje od kojega će za sebe stjecati korist. Ispitaj, dakle, tko je na tvom teritoriju trenutno.

Danas, uz nedjelju Dobrog Pastira u Crkvi jubilarno šezdeseti puta slavimo i Svjetski dan molitve za zvanja kojega je 1964. tijekom trajanja Drugog vatikanskog koncila ustanovio sveti Pavao VI. Prigoda je ovo ne samo da molimo za nova redovnička i svećenička zvanja, nego i da zahvalimo za ona koja imamo, koja su se na poseban način utisnula i u naš život, no možda i najvažnije od svega da upoznamo svrhu svoga poziva na život, smisao svoga postojanja i da se svatko ponaosob zapita: „Gospodine, koji je moj put na ovome svijetu kojim ću doći do svetosti na koju me ti pozivaš?“ jer svima je upućeno: „Budite (sveti) savršeni kao što je svet Otac vaš na nebesima!“

Razmišljanje uz evanđelje 4. vazmene nedjelje, Nedjelje Dobrog Pastira (Iv 10,1-10); god. A