U središtu današnjeg evanđelja stoji Isusovo pitanje koje započinje riječima: „Što govori svijet…?“ Kada ne bismo ovo pitanje čuli do kraja, moglo bi nam izgledati kako je Isus uhvaćen u zamku trača.

Vjerujem da nam početne riječi njegovog pitanja nisu nimalo strane. Koliko ih puta u danu izgovorimo, ne bismo li čuli novosti iz našeg grada, sela, susjedstva ili radnog mjesta. No, Isus ne pita za najnovije političke, sportske ili društvene događaje, on postavlja pitanje o samome sebi: „Što govori svijet, tko sam ja?“, a potom ide i korak dalje kada kaže: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Koliko bi samo naš život drugačije izgledao kad bismo imali hrabrosti iskreno postaviti pitanje o sebi te prihvatiti dobrohotan, iskreni odgovor. A kako bi tek izgledao naš život kad bismo isto pitanje svakodnevno postavljali Bogu i ponizno osluškivali Božji odgovor. Upravo se u tome krije značenje Isusove poruke: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.“ Odricanje sebe ne znači zatrti sebe, ne imati svoje stavove, mišljenje, poglede. Ne znači uporno ponavljati kako ništa ne vrijedim. Ne znači ni iščupati srce i sve osjećaje. Osim toga odricanje se ne događa preko noći. Ono je trajan, uporan i strpljiv hod ovom zemljom s pitanjem u srcu svakodnevno postavljenim Bogu: „Što ti Bože kažeš, tko sam ja, kakav sam?“

Odreći se sebe znači dopustiti Bogu da iz dana u dan preobražava moje stavove, moje misli, moje planove, moje srce i osjećaje. Odreći se sebe znači u svim situacijama života, velikim i naizgled malenim, teškim i radosnim, značajnim i naizgled beznačajnim, pitati Boga što on misli o njima, kuda moji odabiri vode. Odreći se sebe znači truditi se da moj „ja“ živi u Božjoj blizini, izložen Božjem pogledu, jedinom pogledu u kojemu do kraja mogu pročitati tko sam. Tek nas ovako življen život hrani i jača za svakodnevno uzimanje križeva, za svakodnevno gubljenje vlastitog života poradi Krista, za svakodnevno umiranje koje rađa životom u izobilju, vječnim životom. Isus nam nije obećao bilo što, kod njega nikad nema „utješnih nagrada“.

Kada Bog dariva, on to ne čini stisnute ruke. Budući su kod Boga sve nagrade prve - ta on sâm je naša nagrada i život, i budući kod njega nema utješnih nagrada, nema onda ni „jeftinih puteva“ koji vode do njega. Nema puteva koji nisu obilježeni križem, trpljenjem i odbacivanjem. Prošao je tim putem Božji Sin koji i nas danas poziva da ga slijedimo, da osobno odgovorimo na njegovo pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Međutim, to nije odgovor koji se daje riječima, taj se odgovor daje čitavim životom čija je nagrada Život sâm.

s. Vinka Marović, FDC

Razmišljanje uz evanđelje XII. nedjelje kroz godinu (Lk 9,18 - 24), god. C.