Neobično je kod ove nedjelje što u isto vrijeme pripada dvama vremenima – božićnom kojemu je završetak i vremenu kroz godinu kojemu je početak. Zaista, Isusovo krštenje je prekretnica ali i poveznica kako u liturgijskom smislu tako i u Isusovu životu. Njime završava vrijeme Isusova djetinjstva i skrovite mladosti i počinje razdoblje mesijanskoga javnoga djelovanja. Njime kao da se pred Isusom zatvaraju dvostruka vrata mirnoga života u ljudskoj nazaretskoj obitelji i nepoznatosti, a otvaraju dvoja nova vrata: ona poslanja i ona jasnog i javnog očitovanja njegova dubljega porijekla, tj. odnosa s Ocem i Duhom Svetim.

Toj razdjelnici Isus pristupa s punom sviješću. Zna što završava a što započinje i spremno ostavlja iza sebe jedno da bi moglo početi drugo. Nama je često teško i žao zaključiti jedan dio svojega života te ne uđemo u sljedeći čitavim bićem već ostanemo razdijeljeni, nostalgični i nezadovoljni. Isus nam pokazuje što znači ići prema naprijed, kako napraviti prijelaz ne bojeći se onoga što dolazi – tako što se njegovo naprijed sastoji od ispunjavanja nauma njegova Oca.

Dio toga nauma bilo je Isusovo krštenje. Isus na krštenju postaje očitovani Krist, tj. Pomazanik Duhom Svetim i snagom, kako čitamo u drugom čitanju. Od tada će prolaziti zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima je ovladao đavao. Uz to, kako mi kod krštenja priznajemo grješnost kao svoju narav, tako je na Isusovu krštenju očitovana njegova otajstvena narav: on nije tek jedan od ljudi, on je Očev Sin, ljubljeni, u kojemu je sva Očeva milina.

Ne možemo znati je li i samom Isusu na neki ljudski način bila potrebna ili barem korisna ova „službena“, javna Očeva potvrda njegova pravoga identiteta. No nakon krštenja potpuno mijenja smjer svojega života: neprimjetan i običan, od tada će Isusov život biti usmjeren poslanju i naviještanju onoga koji je njega na krštenju u Jordanu objavio kao svojega Sina. Sve drugo postaje nevažno, pa i njegova dotadašnja obitelj. Sav će biti upravljen prema objavi Oca i njegove spasiteljske ljubavi koju Otac preko njegova poslanja pruža svijetu. Isus je i prije krštenja bio Očev ljubljeni Sin. I prije krštenja bio je ono što je poslije. No njegov se odnos prema vlastitom identitetu i poslanju promijenio. Na krštenju Isus, možemo reći, biva poslan izvršiti poslanje zbog kojega se i utjelovio. Počinje izvršavati ono zbog čega se dogodilo navještenje i Božić. Isusovo je krštenje stvarni prijelaz iz vremena odrastanja i pripreme u vrijeme zrelosti i poslanja. Zbog toga ovaj blagdan s razlogom stoji na kraju Božićnoga vremena dajući tome vremenu oživotvorenje i povijesnospasenjski smisao koji vodi u vrijeme Isusova javnoga djelovanja koje možemo poistovjetiti s liturgijskim vremenom kroz godinu.

Neka ovaj blagdan Isusova prelaska iz jednog u drugo životno razdoblje bude pokazatelj kako sami možemo prebroditi prijelaze i promjene, završetke i početke koje pred nas donose život, naši ili tuđi izbori, dob ili Očev naum. Čak i ono što se pri tome čini nelogičnom i besmislenim – i Ivan se Krstitelj buni protiv nelogičnosti koje u sebi nosi Isusov zahtjev da ga Ivan krsti – možemo prihvatiti s većom zrelošću ako se u takvim situacijama u molitvi susretnemo s Isusom dok se on nalazi na raskrižjima svojega života i ako si dopustimo učiti od njega.

s. M. Pia Herman, FDC

Razmišljanje uz liturgiju riječi blagdana Krštenja Gospodinova (Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38; Mt 3,13-17)