U svjetlu najvećeg kršćanskog blagdana o stvarnosti i snazi Isusove spasenjske uloge u povijesti čovječanstva i u životu svakog čovjeka, kao i o porukama dobra, nade i solidarnosti, razgovaramo s časnom sestrom Teom Barnjak.

Poštovana sestro Tea, kako najjednostavnije odgovoriti na pitanje o otajstvu Uskrsa?

Smatram da je skoro pa nemoguće jednostavno i potpuno odgovoriti na pitanje o otajstvu Uskrsa ili, bolje rečeno, na pitanje o Vazmenome otajstvu jer ono predstavlja ukupnost i vrhunac Kristova djela spasenja. Sama riječ otajstvo budi u nama neke asocijacije. U svakodnevnome govoru pojam otajstvo ponajprije shvaćamo kao nešto što ljudski um ne može do kraja razumjeti ni spoznati njegov cjeloviti sadržaj, kao nešto što uvijek izmiče našemu pogledu, ostaje nedokučivo našoj spoznaji. Otajstvo najčešće karakteriziramo kao ono što je neizrecivo i nevidljivo. Govor o otajstvu unutar kršćanskoga razumijevanja uvijek smjera na otajstvo Božjega nauma spasenja ostvareno u pomirenju ljudi s Bogom u osobi Isusa Krista. Stoga je otajstvo Uskrsa, odnosno Vazmeno otajstvo, koje je događaj Isusove muke, smrti i uskrsnuća, trajni razlog našega slavljenja, ali i poziv da kontempliramo i poniremo u događaj spasenja koji se zbio u Isusu Kristu.

Vjernici Uskrs dočekuju s posebnom radošću i s posebnom nadom. Kakve nam poruke donosi taj najveći kršćanski blagdan?

Čini mi se da Uskrs osim s radošću i nadom vjernici dočekuju i s velikom ozbiljnošću koja izrasta iz razmišljanja nad tajnom života u koji su utkana različita iskustva, događaji i trenutci koji po svojoj raznolikosti čine jedan život uistinu ispunjenim. Zašto sam ovdje uz radost i nadu spomenula i ozbiljnost? Prije svega zato što je korizma kao vrijeme koje prethodi Uskrsu obilježena ozbiljnošću poziva: „Obrati se i vjeruj evanđelju!“ (Mk 1,14). Poziv je to da zastanemo, zaustavimo ubrzanu svakodnevicu, usporimo korak, preispitamo svoje misli, riječi i djela kako bismo sami sebi odgovorili na temeljna pitanja: kako živim, koga slijedim, jesam li na dobrome putu. Svaki onaj koji vjeruje u Krista pozvan je na svoj način u vlastitome životu preuzeti Kristovu sudbinu, a to znači uputiti se prema Jeruzalemu. Koračati za Isusom, znači hodati putom kojim je Isus već prošao, a to je put koji u sebi obuhvaća stvarnost trpljenja, iskustvo odbačenosti, smrt, ali na kraju i uskrsnuće kao Božji odgovor na sve prethodne događaje. Da bismo ovo mogli ispravno razumjeti i usvojiti, potreban je stav ozbiljnosti pred darom života. A kada vjernici mogu dočekati Uskrs u radosti i nadi? Tek kada sve ove stvarnosti koje prethode uskrsnuću pokušaju u vjeri i s vjerom prigrliti. Samo je tada moguće u radosti i nadi dočekati Uskrs jer je za nas Kristovo uskrsnuće temelj preobrazbe sveukupnog života kao i izvor svakoga ljudskog slavlja. Ono je put u izgubljeno zajedništvo s Bogom. Isusovo uskrsnuće zalog je radosti i nade vjernika jer je u njemu Otac dao odgovor na Isusovu osudu, razapinjanje i smrt što su mu priuštili ljudi. Muku i smrt nije moguće shvatiti bez vjere u Krista uskrsloga koji je prošao kroz ta iskustva i ustrajao na križnom putu te nam svojom smrću na križu objavio Boga koji je ljubav. Time nam je posvjedočio da iza svih životnih nevolja, nedaća i naizgled promašena puta križa stoji Bog koji ima plan za svakoga od nas. Isusovo ustajanje od mrtvih, nakon muke i smrti, naznaka je života potpuno drukčijeg od ovog kojeg živimo na zemlji.

Isus je uskrsnućem pobijedio zlo i smrt. Što čovječanstvu i čovjeku znači pojam spasenja i kako o spasenju govoriti onima koji ne vjeruju u Boga?

Za kršćane je spasenje ostvarenje smisla života u potpunosti. Spasenje zahvaća osobu u njezinoj cjelovitosti. Ono se događa unutar čovjekove tjelesnosti, ali temelj spasenja ne može biti čovjek sâm nego samo onaj koji je izuzet od grijeha – Sin Božji. Božje je spasenje utjelovljeno. Bog se darovao čovjeku u tijelu. Nas spasava vjera u Krista budući da je On za nas postigao opravdanje, spasenje. Mi to nismo mogli učiniti sami. Prema tome, spasenje je uvijek i prvenstveno Božje djelovanje usmjereno na potpuno ostvarenje čovjeka. Ovo nam je posvjedočeno u Svetome pismu jer Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (usp. 1 Tim 2,4). Sam pojam„spasenje“ ima svoj korijen u latinskoj riječi „salvus“ koja ima nekoliko značenja: „biti zdrav“, „dobro se osjećati“, „biti ostvaren“. Zato je spasenje potrebno shvatiti kao potpuno i konačno ostvarenje svih težnji ljudskog srca. Mi vjernici spasenje doživljavamo i shvaćamo kao iskustvo Božje blizine darovano nam u Isusu Kristu koji nas je otkupio svojom mukom, smrću i uskrsnućem i tako nas pomirio s Ocem, obnovio naše zajedništvo s njime narušeno grijesima. Zato je teško onima koji ne vjeruju govoriti o spasenju budući da je za nas vjernike spasenje uvijek povezano s iskustvom Božje blizine, njegove naklonjenosti i brige. Moguće je onima koji ne vjeruju govoriti o spasenju polazeći od temeljne čovjekove želje. Svaki čovjek, svjestan vlastite ograničenosti, želi trajati, želi biti, ne želi prestati. Čovjek teži ispuniti svoje dane smislom kojega traži na različite načine i na raznim područjima. Sva traženja imaju isti cilj: postići puninu života. No, pitanje je u čemu današnji čovjek pronalazi svoj smisao, gdje ga traži, kako ga ostvaruje? Možda se teškoća govora o spasenju onima koji ne vjeruju krije u temeljnome stavu naših suvremenika, a on se očituje u nastojanju pojedinca da isključivo vlastitim snagama ostvari sretan i ispunjen život. U ovome se krije zamka jer čovjek puninu života, ispunjenje težnji svojega srca nikada ne može postići sâm, nego samo u zajedništvu s drugima, u otvorenosti spram drugih i drukčijih. Također, problem predstavlja i želja da sve svoje težnje, ostvarenje svoga života čovjek postigne isključivo unutar povijesti. Živi se za ovdje i sada.

Ljudskoj je logici još teško prihvatiti da je Isus umro i uskrsnuo. Kako čovječjem umu i srcu približiti tu istinu?

Ova teškoća u prihvaćanju zbiljnosti Isusove smrti i uskrsnuća nije ništa novo. Isusov put, prema Markovu evanđelju, često nisu pravo razumjeli niti njegovi učenici. Tijekom svojega javnog djelovanja On je učenicima tri puta najavio što ga čeka: da će biti ubijen, ali će nakon tri dana ustati (usp. Mk 8,31; 9,31; 10,33-34). Pozvao je učenike da ga slijede na tom putu. Kao ni onda učenicima, tako niti nama danas smisao patnje i smrti često nisu razumljivi jer nam iz našeg obzora u takvim momentima izmiče stvarnost uskrsnuća. Smrt za nas predstavlja iskustvo granice koju ne možemo prijeći. Smrt je granica života. Svojim uskrsnućem Isus nadilazi, prelazi granicu smrti. Da bismo mogli prihvatiti Isusovu smrt i uskrsnuće kao događaje koji su temelj naše vjere i spasenja, potrebno je da si posvjestimo istinu i stvarnost utjelovljenja: „I riječ je tijelom postala i prebivala među nama“ (Iv 1,14). Bog je želio postati čovjek, želio je ući u naš svijet da bi nas mogao zaogrnuti svojim božanstvom. Kao što nam je teško razumjeti zašto je Bog postao čovjekom, jednako nam je teško shvatiti zašto je Bog morao umrijeti te kako i kada se dogodilo njegovo uskrsnuće. Papa emeritus Benedikt XVI. je još davno kao profesor teologije sržno opisao paradoks Božje blizine: „Bog nam je postao blizak tako da ga možemo ubiti, i tako, čini se, on prestaje za nas biti Bog.“ Ta Božja blizina nam je neshvatljiva. Možda bismo se lakše nosili s njegovom svemoći negoli s njegovom blizinom. Istinu smrti možemo najbolje razumjeti kroz prizmu radikalnosti Božje objave. Krist nam po svojoj smrti objavljuje Boga koji trpi, iskušava bol, patnju i nemoć. Pod ovom prividnom slabošću suprotstavljenoj okrutnosti smrti utjelovljena je Božja uzvišenost. Zato mi se čini da je teže umom i srcem shvatiti uskrsnuće. Ono nas uvijek dovodi do stava začuđenosti i neshvaćanja. Iz evanđeoskih izvješća znamo da je i same učenike Isusovo uskrsnuće zateklo u nezavidnoj situaciji. Isusova smrt ih je obeshrabrila, pomalo i razočarala. Onaj koji je naviještao kraljevstvo Božje, opraštao grijehe, ozdravljao bolesne, na novi i neuobičajen način odnosio se prema carinicima i grješnicima, završio je tragično. Njegova smrt obilježena nasiljem, izrugivanjem, prijezirom prisutnih ubila je u učenicima svaku nadu. Međutim, događaj uskrsnuća preobražava njihove živote. Ta se preobrazba događa po susretima s Uskrslim koji kod učenika pobuđuju i obnavljaju vjeru: Uskrsnuće budi u nama svijest i znanje da je Isus pobijedio grijeh i smrt jednom zauvijek te da mi, iako obilježeni prolaznošću i sigurnošću smrti, već imamo na sebi znakove uskrsnuća. Ono je samo po sebi teško razumljivo jer je istodobno povijesni i nadpovijesni tj. nadnaravni događaj. Uskrs je nadnaravni i nadpovijesni događaj jer je Očev odgovor na Isusovu vjernost do kraja, do smrti na križu iz ljubavi. Povijesni je događaj jer je povezan s praznim grobom, susretima s Uskrsnulim i promjenom života učenika. Mala skupina preplašenih i očajnih ljudi postaje svjedocima koji naviještaju u otajstvu skriven događaj za koji su bili spremni ići sve do mučeništva.

Također, čovjeku je počesto teško prihvatiti patnju i trpljenje. Što može naučiti iz onoga što se događalo Isusu?

Da, teško je prihvatiti patnju i trpljenje. Još je teže pronaći smisao u tim iskustvima ili, bolje rečeno, teško je njima dati smisao. Sve je dobro dok nas same isto ne zahvati. Do toga trenutka poznajemo sve teorije i vrlo vješto ih izgovaramo kad konkretnu situaciju proživljava netko drugi, a ne ja. Vjerujem da je ljudski upitati se, pred vlastitom patnjom, pred trpljenjem drugoga, osobito djece i nedužnih, gdje je Bog u ljudskome trpljenju? Također se moramo zapitati što možemo naučiti od Isusa budući da je on prošao kroz ista iskustva? On je doživio odbačenost, nerazumijevanje, izrugivanje, prezrenost, ali također i pomoć, sućut i ljubav. Isus nije zanijekao ljudsku patnju i trpljenje, nije zatvarao oči pred njom, čak je nije ni potpuno i trajno uklonio iz naših života. Mi ljudi često upadamo u iskušenje da one koji prolaze iskustvo patnje i trpljenja lažno tješimo ili imamo potrebu pred njima opravdavati Boga i govoriti o njegovoj volji u njihovu životu. Na ovome području, realno, imamo puno pitanja, a sami po sebi posjedujemo vrlo malo suvislih odgovora. Stoga nam je bolje stati pred Isusov križ i u poniznosti i otvorenosti srca pokušati razumjeti smisao njegova trpljenja, pronalazeći upravo u njemu odgovore na postavljena pitanja. Na križu nam se objavljuje Bog kao onaj koji nije neosjetljiv na ono što se događa s čovjekom i svijetom. Ljudsko iskustvo trpljenja postaje iskustvo zajedništva s Bogom u trpljenju. Isus nam na križu pokazuje najradikalniju formu ljubavi. On je naše boli ponio i uzeo ih na sebe (usp. Iz 53,4-5). Tek pred križem možemo reći da je Bog ljubav, ali također i kakva je ljubav! Ljubav je to koja ide do kraja, do smrti. Božje trpljenje proizlazi iz njegove savršene ljubavi. Bog trpi iz ljubavi prema stvorenju dok njegovo stvorenje trpi zbog nedostatka. Ljubav uvijek podrazumijeva bol, trpljenje, izloženost, promjenjivost, ranjivost. Onaj koji ljubi, dopušta biti ranjiv zbog ljubavi, dopušta biti pogođen. Takvim se pokazao naš Bog na križu. On izlazi iz moći i gospodstva i pokazuje se kao Bog suputnik i supatnik.

Poručuje li nam događaj Uskrsa i da je temeljno poslanje svakog kršćanina zapravo naviještanje Radosne vijesti, misijsko poslanje?

Doista, iz događaja Uskrsa proizlazi poslanje svakoga kršćanina, a to je navještaj evanđelja. Uskrsnuće je temelj vjere i glavni sadržaj Radosne vijesti. Za vrijeme svojega zemaljskog života Isus je zadaću propovijedanja povjerio prvenstveno svojim učenicima, a poslije uskrsnuća zadaću naviještanja evanđelja i krštavanja povjerava cijeloj Crkvi (usp. Mt 28,16-20). Poslanje naviještanja izriče samu narav Crkve, ono je njezin konstituirajući dio. Po svojoj naravi Crkva je misijska, poslana je ići u susret drugima. Svaki je kršćanin dužan dati svoj dio u poslanju Crkve u okviru vlastitih mogućnosti. Svjesni smo, kao pojedinci i zajednica, da smo tijekom povijesti bili, a ponekad još i danas jesmo, u raskoraku između konkretnoga poslanja i ideala kojemu ono teži. Poput sv. Pavla nastojimo predati svjedočanstvo koje smo u vjeri prihvatili od onih koji su imali iskustvo susreta s Uskrslim: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici“ (1 Kor 15, 3-5).

Isus je izrekao velikosvećeničku molitvu: „Da svi budu jedno…“ Kako možemo pojasniti te riječi i kakav je njihov današnji odjek u svjetlu otajstva Uskrsa?

Ove riječi možemo shvatiti kao Isusovu molitvu za one koji će na riječ apostola povjerovati u njega. Isus moli za njih da budu jedno kao što su On i Otac jedno. Ovdje On naglašava da je jedinstvo vjernika najjače svjedočanstvo, preko njihova međusobnog jedinstva svijet bi mogao uzvjerovati. Jedinstvo učenika, odnosno vjernika postavljeno je kao temelj vjerodostojnosti njihovih života. Zato se može dobiti dojam da je već u vrijeme nastanka ovoga evanđelja bilo nesuglasica i razdora među kršćanima. Ove riječi, u svjetlu današnje situacije, možemo razumjeti i kao poziv na još žarče i usrdnije zauzimanje u postizanju jedinstva među kršćanima. Razdijeljenost je među kršćanima oprečna Kristovoj volji izrečenoj u vapaju „Da svi budu jedno“, izvor sablazni u svijetu i nanosi veliku štetu naviještanju evanđelja.

Kristovo uskrsnuće u središtu je kršćanskoga života. Koliko je to vidljivo u vjeri suvremenog čovjeka opterećenog egzistencijalnim borbama i diktatima ovoga svijeta?

Da bismo odgovorili na ovo pitanje, trebamo vidjeti čime je sve opterećen suvremeni čovjek i koji su to prioriteti ili diktati koji mu se nameću i za kojima ide. Suvremeni čovjek, društvo i kultura obilježeni su brzim i naglim promjenama, neizvjesnostima i nestalnostima, izvrtanjima ili obezvrjeđivanjima temeljnih vrjednota. Apsolutna sloboda pojedinca, osobni planovi i postignuća prioriteti su koji se nameću kao temelj životnoga ostvarenja, a najčešće se manifestiraju kroz traženje osobnog zadovoljstva, sreće, igre, zabave. Često se kao nešto pozitivno i poželjno propagiraju individualizam, sloboda bez obveza, relativizam, materijalizam i hedonizam kao imperativi kojima se pojedinac treba pokoravati. Osoba kao pojedinac je u središtu svega i ona treba i može zadovoljiti svoje potrebe i želje ne birajući sredstva za ispunjenje istih. Poželjno je i dobro sve što se može konzumirati i nabaviti ovdje i sada. Ističe se prezentizam kao jedini smisao života jer je ovo sada i danas vrijeme koje ima, na ono jučer ne misli, a o onomu što će biti sutra ne želi brinuti. Ovo su samo neki diktati od diktata svijeta. Pitanje je koliko je i kako je u okvirima ovoga svijeta Kristovo uskrsnuće vidljivo kao središte kršćanskog života u vjeri suvremenoga čovjeka? Kristovo uskrsnuće je zapravo ponovni Božji zahvat u naš svijet. Uskrsli Isus najprije obavlja zajedništvo koje je bilo narušeno. On to čini tako što nakon uskrsnuća ne poziva nove učenike nego one preplašene i nevjerne te obnavljajući zajedništvo s njima, pokazuje da je nasljedovanje njega, ne plod nečije hrabrosti ili znak sposobnosti, nego dar odozgor. Inicijativa dolazi od Isusa kao i na početku kada ih je odabrao za svoje učenike. Mislim da ova Isusova inicijativa može biti razlog nade svakoga vjernika kao i poziv, da unatoč svih opterećenja i upravo zbog svih diktata kojima je svaki dan izložen i kojima se nekada iz straha, neznanja i nesigurnosti pokorava, uvijek ima na pameti da nas Isus u svakome našem pothvatu pretječe svojom milošću i prati svojom pomoću kako bismo snagom njegova uskrsnuća mogli preobraziti sadašnjost.

Kršćanin uvijek treba pokazati osjetljivost za druge. Možete li progovoriti o uskrsnoj dimenziji solidarnosti?

Kršćanin je čovjek usmjeren na Drugoga i druge. Njegova solidarnost izranja iz iskustva Božje solidarnosti s ljudskim rodom o čemu svjedoči čitava povijest spasenja. Božanska je solidarnost na osobit način vidljiva u otajstvu utjelovljenja i Vazma. Već po svome utjelovljenju, po kojemu postaje autentični čovjek, Isus postaje solidaran s čovječanstvom. U otajstvu Vazma Krist očituje solidarnost s nama uzimajući na sebe, umjesto nas, težinu ljudskih grijeha. Uskršnja dimenzija solidarnosti treba se očitovati u zauzimanju vjernika da božansku ljubav, čiji je dionik postao, učini vidljivom u svakodnevnom životu. Solidarnost u sebi ujedinjuje pravednost i ljubav koje se na različite načine mogu očitovati i učiniti konkretnima. Kršćaninu je da bi mogao živjeti solidarno, potreban stav otvorenosti spram potreba drugoga nastojeći, u odgovaranju na njegove zahtjeve, sačuvati jedinstvenost svake osobe.

Možete li se prisjetiti slavlja Uskrsa iz Vašeg djetinjstva i prenijeti nam neku anegdotu i/ili pouku?

Sjećam se da mi je nekako najnerazumljiviji dan Svetoga trodnevlja bila Velika subota. Teško mi je padala tišina, odnosno šutnja toga dana. I kao da mi je zbog toga izgledao taj dan dulji od svih ostalih dana u godini. Sjećanja iz djetinjstva su ponajviše vezana uz neke običaje, primjerice običaj bojanja pisanica. Moja je mama uvijek bojala jaja u crvenoj boji dobivenoj kuhanjem ljuski crvenoga luka, a ja sam za motive na pisanicama brala različite biljke. Pomalo se s nostalgijom i radošću sjećam obiteljskog uskrsnog doručka kada smo prije odlaska na svetu misu zajedno blagovali ono što je mama pripremila i dan ranije nosila na blagoslov. Osobito me radovalo to što bi mama za tu prigodu svakome od nas napravila malu pogaču.

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić