Donosimo intervju naše s. Gordane Igrec, provincijalne glavarice, koji je dala za Katolički tjednik povodom Dana posvećenog života proslavljenog 2. veljače 2022. 

OSTAVITI SVE I NASLJEDOVATI ISUSA PROGRAM JE ZA SVAKU POZVANU OSOBU

U prigodi Dana posvećenog života, koji je obilježen na Svijećnicu, razgovarali smo s provincijalnom glavaricom Družbe Kćeri Božje ljubavi Provincije Božje providnosti, sa sjedištem u Zagrebu, s. Gordanom Igrec, ujedno i potpredsjednicom Hrvatske redovničke konferencije (HRK).

Naša sugovornica s. Gordana rođena je 1974. u Varaždinu, a krštena u župi Sv. Ilije proroka u Svetom Iliji gdje je i pohađala osnovnu školu. Nakon završena srednjoškolskog obrazovanja u Gimnaziji u Čakovcu, 1992. ulazi u kandidaturu Družbe Kćeri Božje ljubavi u Zagrebu. Novicijat je započela 1994. u Granešini gdje je 5. kolovoza 1996. položila prve zavjete, a doživotne 2001.
Ulaskom u kandidaturu upisala je diplomski studij pedagogije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koji je završila 1998. Od tada je bila uključena u različite službe odgojnog i pastoralnog apostolata u zajednici. Od 2001. do 2008. radila je kao pedagoginja u Katoličkim vrtićima grada Zagreba, a 2003. bila je imenovana i ravnateljicom Dječjeg vrtića Svetog Josipa u Granešini. Od 2004. do 2008. obnašala je službu predsjednice Povjerenstva za predškolski odgoj pri tadašnjoj Hrvatskoj uniji viših redovničkih poglavarica (HUVRP) u Zagrebu.
Od 2008. do 2010. pohađala je stručni studij na Institutu Ivan Pavao II. pri Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu i stekla master iz znanosti o braku i obitelji. Godine 2010. nastavlja specijalistički studij na Papinskom sveučilištu Saleziana u Rimu gdje je i magistrirala iz odgojnih znanosti sa specijalizacijom iz socijalne pedagogije.
Provincijalnom tajnicom imenovana je 2012., a od 2013. bila je i koordinatorica i voditeljica formacije za Suradnike Božje ljubavi pridružene članove Družbe. Provincijalnom glavaricom Provincije Božje providnosti imenovana je 2016., a od lipnja 2020. nastavlja drugi mandat u istom svojstvu. Također, od 2020. dopredsjednica je i HRK-a.

Poštovana s. Gordana, što bi to bio posvećeni život i kakvu ulogu u svijetu današnjice imaju redovnici i redovnice?
Posvećeni život oblik je života koji nastaje preuzimanjem evanđeoskih savjeta. Iako ne spada u hijerarhijsko uređenje Crkve, neosporno pripada njezinu životu i svetosti. U potrazi za prikladnom slikom koja bi nam opisala mjesto i ulogu Bogu posvećenih osoba u Crkvi i u svijetu, dokument Vita consecrata, br. 104, nudi evanđeosku epizodu pomazanja u Betaniji: „Marija uze litru prave nardove dragocjene i miomirisne pomasti te Isusu pomaza noge pa mu ih otre svojom kosom. Miris ispuni kuću“ (Iv 12,3). Upravo ovaj miris dragocjene nardove pomasti koji ispuni kuću u Betaniji, na adekvatan način opisuje ulogu i mjesto redovnika i redovnica u svakom vremenu i društvu. Svakoj Bogu posvećenoj osobi dodijeljen je neprocjenjivi dar da iz bližeg nasljeduje Gospodina Isusa, i time postaje znak da Gospodin može i mora biti ljubljen nepodijeljenim srcem, da se Njemu može posvetiti čitav život. Izlivena dragocjena pomast znak je „preobilja dragovoljnosti“ svake Bogu posvećene osobe. Znak je života koji se troši iz ljubavi na službu Gospodinu u onima najpotrebnijima: djeci, mladima, obiteljima, starijim i bolesnim osobama… Upravo iz toga preobilja dragovoljnosti, iz života nepoštedno „izlivena“ širi se miomiris koji ispunja cijelu kuću, cijelu Crkvu, društvo, domovinu i svijet. Ono što se ljudskim očima može činiti kao rasipanje, za osobu čije je srce privučeno Gospodinovom ljepotom to je očit odgovor ljubavi na poziv Ljubavi.

Nerijetko se čuje kako je redovništvo nezasluženi Božji dar. Kako ga prepoznati i razvijati do plodova istinskog nasljedovanja Isusa Krista?
Redovnički život, koji je u svojoj biti potpuno posvećenje Bogu, doista je nezasluženi Božji dar. Moguće ga je razumjeti samo u svjetlu vjere i povjerenjem u Božju inicijativu: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16). Tu se krije smisao i izvor svakog duhovnog zvanja. Ostaviti sve i nasljedovati Isusa program je za svaku pozvanu osobu i za sva vremena. Svatko od nas ima jedinstvenu povijest svoga poziva. Neki ga osjete u ranijoj dobi, a neki kasnije, i zreliji ulaze u samostan ili prigrle druge načine Bogu posvećena života. No, u temelju svakoga poziva je Bog koji zove koga hoće i kada hoće. Dar poziva prepoznaje se, kao što je već bilo rečeno, u svjetlu vjere, a otkriva se kroz neodoljivu privlačnost i ushićenost osobom Isusa Krista koji postaje „magnet“ zbog koga sve ostale vrijedne i lijepe životne stvarnosti ostaju u drugom planu. Ono što je važno na putu nasljedovanja Isusa u redovničkom životu je tzv. „dinamika vjernosti“ u kojoj, unatoč različitih kušnja i kriza, osoba ustrajava u vjernosti Gospodinu i izrasta u sve zreliju i cjelovitiju osobu koja svjedoči ljubav i radost zbog svoje pripadnosti Kristu.

Kako ste Vi prepoznali taj dar i odabrali baš Družbu Kćeri Božje ljubavi?
Kada s odmakom gledam povijest svoga zvanja, kao prvo zahvaljujem Gospodinu za svoju obitelj koja je stvorila uvjete da moje dvije sestre i ja odrastamo u ozračju voljenosti i prihvaćanja. Kao dijete bila sam fascinirana zvukom crkvenih orgulja i uvijek sam molila baku da me vodi na kor gdje sam za vrijeme euharistijskog slavlja sjedila kraj „časne“ koja je svirala. Polaskom u osnovnu školu pohađala sam župni vjeronauk i bila članica dječjeg crkvenog zbora. Druženje s vršnjacima uz crkvu, sa župnikom i sestrama, kao i s bogoslovima i redovničkim kandidatkinjama, kojih je u to vrijeme u župi bio priličan broj, obilježili su moje djetinjstvo i mladost i potakli me na promišljanje o vlastitom pozivu. Događaj koji smatram presudnim za prvu klicu poziva bila je moja prva sveta pričest. Nakon što su svi prvopričesnici primili svetu pričest, župnik je rekao da je Isus sada u našemu srcu i da mu u tišini izreknemo svoju molitvu. Moja molitva je tada bila: „Isuse, molim te daj da budem dobra kao moja časna!“ Bio je to doživljaj moje časne vjeroučiteljice – utjelovljenje dobrote. Unutarnji nemir koji se uvukao u moje srce povezao me sa sestrama na župi s kojima sam razgovarala i tražila odgovore na mnoga pitanja. To je ujedno i odgovor na pitanje zašto sam odabrala upravo Družbu Kćeri Božje ljubavi. Sestre su pastoralno djelovale na župi, bile su nam bliske, neposredne, „normalne“, otvorene, mogla sam s njima o svemu razgovarati. Kad sam nakon završene osnovne škole izrazila želju da idem u samostan, moji roditelji i rodbina smatrali su da je to ipak prerano za tako veliku i ozbiljnu odluku, te da bi bilo bolje da još malo razmislim i završim srednju školu. Nakon završene srednje škole ostala sam čvrsta pri svojoj odluci odlaska u kandidaturu Družbe Kćeri Božje ljubavi u Zagreb. Bilo je to prije točno 30 godina.

Što je njezino specifično poslanje i duhovnost?
Poslanje sestara Kćeri Božje ljubavi sastoji se u prisnijem nasljedovanju Krista sudjelujući u njegovu poslanju ljubavi. Svojim življenjem i djelovanjem, ljubav nevidljivoga Boga Kćeri Božje ljubavi nastoje učiniti vidljivom u svijetu. Primivši po krštenju Kristov život, nastavljaju njegovo spasenjsko poslanje služeći ljudima. Vjerne geslu Majke Franziske Lechner Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu, vrše socijalni, odgojni, pastoralni i duhovni apostolat, u skladu s potrebama Crkve i u duhu Majke Franziske. Potaknute misionarskim duhom, Kćeri Božje ljubavi otvorene su za stvarnosti svijeta, pripravne dijeliti muke siromašnih, dobrohotne prema svima, u vjernosti načelu Majke Franziske Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo.
Duhovnost sestara Kćeri Božje ljubavi temelji se na nekoliko ključnih elemenata koji su nadahnjivali utemeljiteljicu: zajedništvo s Trojedinim Bogom shvaćala je kao ono „jedino potrebno“ i gajila je posebnu ljubav prema raspetom Gospodinu. Razmatrajući probodeno Presveto Srce, shvatila je da je ljubav Božja postala vidljiva u Isusu, Sinu Božjemu. Svaka sestra trudi se iz dana u dan rasti kao Kći Božje ljubavi, tj. produbljivati identitet koji se temelji na krštenju i tako svim ljudima svjedočiti da su i sami ljubljena djeca Božja. Marija, Majka Sina Božjega, za svaku je Kćer Božje ljubavi učiteljica u ljubavi i pokazuje na koji način svijetu donositi radost, mir i utjehu, a one ju časte pod nazivom Majka triput Divna.

Koliko je danas uz svakodnevne obveze, koje sa sobom nosi Vaša služba provincijalne glavarice, teško sačuvati karizmu Vašega reda?
Da, služba autoriteta u današnje vrijeme iznimno je zahtjevna jer ima trostruku ulogu svoga poslanja: pozvanima pomoći živjeti vlastito posvećenje, izgrađivati bratske zajednice i sudjelovati u zajedničkom poslanju zajednice. Živimo u vremenu u kome se često spominje kriza autoriteta, nepovjerenje u institucije, pa je time više naglašena potreba za dijalogom i povjerenjem u odgovornost braće i sestara, te dostojanstvo svake osobe. Karizma Družbe dar je Duha Svetoga utemeljitelju u određenom povijesnom trenutku i uvijek je aktualna i nadahnjujuća. Jedna od glavnih zadaća autoriteta je da se stavi u službu te karizme, brižno je čuva i posadašnjuje, te u svojoj redovničkoj zajednici stvara uvjete da karizma bude utjelovljena kroz prikladne projekte, apostolate i djelovanje zajednice, te da karizmatski dar koji smo primili dijelimo s onima zbog kojih smo ga primili. Uvjerena sam da Bog računa s nama i danas u Crkvi i da će dati snage i milosti zajednički otkriti što želi učiniti s nama i po nama. Nužan je tzv. „apostolat uha“, kako ga naziva papa Franjo. Uvjerena sam kako je slušanje jedna od temeljnih kvaliteta potrebnih za ovu službu, i to na nekoliko razina: prvo slušanje Boga kroz njegovu Riječ, kroz nauk i učiteljstvo Crkve, kroz njegove poticaje i nadahnuća, kroz osobe, događaje, susrete; zatim slušanje sestara, njihovih iskustava, situacija jer se zajedničkim snagama, kroz dijalog i zajedničko razlučivanje, lakše pronalaze rješenja u mnogim situacijama.

Kao i sve, i redovnički život ima svoje težine, ali i radosti. Kako biste iskustvo osobnog redovničkog života ispričali nekomu tko uopće nije vjernik?
Iz svog osobnog iskustva redovničkoga života duboko osjećam da je u temelju najvažniji odnos Bog i ja. Već sam spomenula dinamiku vjernosti. Odnos s Bogom, kao i svaki drugi odnos, ima svoju dinamiku razvoja. Na početku sve je lijepo, zanosno, sve kreće od neodoljive privlačnosti, zaljubljenosti, oduševljenosti i entuzijazma. Zatim s godinama i iskustvima redovničkog života dolaze razdoblja suočavanja s realnošću, neuspjesima, razočaranjima. Prihvaćanjem svakodnevnog križa i u snazi čiste vjere važno je svjesno odlučiti i nastaviti započeti put, dan za danom sa svojim Bogom. Nitko nije pošteđen kriza, ni egzistencijalnih, niti duhovnih. Sve ovisi na koji način im pristupamo. U konačnici krize su dragocjena iskustva koja nas produbljuju, suočavaju s realnošću i pomažu nam u ustrajnu nastavku započetog puta kako bismo postojano svjedočili Ljubav koja nas sebi izabra prije postanka svijeta (usp. Ef 1,4-6). Stoga je, prije svega, najvažnije njegovati odnos s Gospodinom. Poznata je ona izreka: „Ako je Bog na prvom mjestu, sve ostalo je na pravom mjestu!“ Samo po duboku iskustvu Boga, po molitvi i poniznu traženju Njegova lica možemo biti budni, preuzimati inicijative i novom vjernošću prianjati uz poziv Duha i odgovoriti na potrebe vremena.

Budući da ste i potpredsjednica Hrvatske redovničke konferencije, kakvo je aktualno stanje s brojem duhovnih zvanja u Republici Hrvatskoj? Na čemu se još može/mora raditi?
Što se tiče broja zvanja u Republici Hrvatskoj, aktualni statistički podatci pokazuju trend pada broja zvanja u ženskim redovničkim zajednicama. Od 2009. do 2020. broj redovnica smanjio se s 3 484 na 2 589. Što se tiče zvanja u muškim redovničkim zajednicama, od 2006. do 2016. također se bilježi pad s 1 092 na 858. No, zadnjih pet godina ipak se primjećuje blagi porast za 9%. Američka antropologinja Margaret Mead napisala je: „Nikad ne sumnjajte da mala skupina predanih ljudi može promijeniti svijet; uistinu, to je jedino što ga je ikada i promijenilo.“ Iako postajemo malo stado zbog opadanja broja članova, u kontekstu navedene tvrdnje ne treba se obeshrabriti jer znamo da su upravo redovnici kroz stoljeća bili te male skupine predanih ljudi koji su ostavili neizbrisive i značajne tragove na području duhovnosti, kulture, obrazovanja i znanosti. To se može promatrati i kao providonosni znak koji nas poziva da se vratimo bitnoj zadaći: biti znak, biti proročki znak. Pozvani smo živjeti i pružiti konkretne modele zajedništva, biti eksperti zajedništva, i to kroz zajedničke apostolske aktivnosti i prisutnosti među djecom, mladima, odraslima na crti nove evangelizacije. Mi koji smo osjetili poziv Isusa Krista da mu posvetimo čitav svoj život, svjedočimo o ljepoti pripadnosti Njemu i koji i danas zove i djeluje po nama. Ne postoji ništa toliko ushićujuće kao svjedočenje o tomu koliko se Bog pokazao velik, milosrdan, blizak i konkretan u našem vlastitom životu. Stoga ništa nije logičnije ni dosljednije od zvanja koje rađa druga zvanja. Mi ne proizvodimo zvanja, nego je svako zvanje dar od Boga. Naša osobna i zajednička odgovornost u buđenju zvanja ponajprije uključuje molitvu. Važno je bez prestanka moliti za nova zvanja. S druge strane, oni koji su u pastoralu zvanja, stoje pred velikim izazovom traženja i promišljanja o novim načinima oduševljavanja mladih za Boga, za evanđeoske vrjednote, za vrjednote duhovnoga života, za redovnički život, ali i za druge oblike životnih poziva kao što je svećenički i bračni. Svjedočanstvo našeg osobnog života življena u radosti i otvorenosti zajednica, najvažniji su preduvjeti da mladi prigrle redovnički život.

Kakva je budućnost redovništva s obzirom na egoizam i materijalizam modernih vremena? Kako oduševiti mlade za posvećeni život?
Na temelju vrjednota koje su zastupljene u suvremenom društvu, za posvećeni život može se reći da nije ni privlačan ni atraktivan da bi oduševio mase. Naprotiv, u svojoj biti život po evanđeoskim savjetima u suprotnosti je s aktualnim standardima življenja. Za neke naše suvremenike posvećeni život je besmislica, promašenost, trošenje dragocjenih ljudskih resursa, a za neke druge način života koji im je potpuno nepoznat, neprihvatljiv, ali ga poštuju jer osjećaju da tu postoji nešto što ih nadilazi. Moglo bi se reći kako je upravo u tome glavna uloga i svrha Bogu posvećenih osoba u današnjem vremenu: znak osporavan, a istodobno i proročki znak. Posvećeni život da bi u današnjem vremenu zadržao svoje proročko poslanje, mora sačuvati svježinu i novinu Isusove središnjosti, privlačnost duhovnosti i snagu poslanja, mora očitovati ljepotu nasljedovanja Krista i širiti nadu i radost. Velika snaga u redovničkoj autentičnosti je i život prema evanđeoskim vrjednotama živeći jednostavno, skromno, radino, u otvorenosti za čovjeka u potrebi.

Mladima danas ne nedostaje težnji i istinskih vrijednosti za koje su spremni ozbiljno se zauzeti, nose ih ideali, no, s druge strane, obilježeni su krhkošću, bilo u egzistencijalnim uvjerenjima, bilo na putu vjere. Stoga danas formacija mladih zahtijeva osobnu pedagogiju, tj. „personaliziranu izgradnju“, rame uz rame, u povjerenju i nadi. Osobe koje rade s mladima trebaju biti iskusne u hodu traženja Boga, pozorne na djelovanje milosti, moraju znati upozoriti na zaprjeke, ali nadasve pokazati ljepotu nasljedovanja Gospodina. Mladi koji nam dolaze, žele vidjeti u nama istinske svjedoke koji prednjače u življenju puta koji predlažemo, a ne samo puke djelitelje pravila i informacija. Ako mladi vide da sestre i braća koji ih okružuju žive radosno svoj život usprkos teškoćama, u njima će lakše rasti ona duboka radost življenja koja će im pomoći pri uspješnu nadvladavanju mogućih prepreka i protivština što ih ljudski život donosi.

Što bi bila Vaša poruka osobama koje razmišljaju o redovničkom pozivu?
Ako osjetite da vas Gospodin zove, ne bojte se! Budite hrabri i prihvatite dar poziva! Znajte, ako vas je Gospodin pogledao i zavolio, On će biti Vaša snaga, Vaš put koji vodi u život, u život u izobilju! Njegujte čežnje koje ispunjavaju vaše srce i odvažno i hrabro pristanite na Božji plan ljubavi s vama. Često smo u napasti da, iako znamo da nosimo blago u glinenim posudama, svoj pogled zadržavamo na krhkim posudama, a ne na blagu koje je u njima! To blago nalazi se u svakome od nas po daru poziva i odziva, te trajna hoda s Gospodinom! Svjedočite svojim životom Boga koji je vaše najveće bogatstvo. Svojim potpunim predanjem Isusu pokažite ovome svijetu da je On jedini kadar do kraja ispuniti sve vaše čežnje, sva vaša stremljenja! Svjedočite onostranu zbilju koju ljudsko oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni ruka dotaknula. Današnji svijet treba, a da toga možda i nije svjestan, niti želi priznati, istinske svjedoke Boga živoga! Pridruži se toj rijeci svetosti koja natapa ovu zemlju Božjom ljubavlju i Božjom blizinom.

Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik