Prvo čitanje današnje nedjelje govori nam o djelovanju Duha. Kaže da je Gospodin uzeo od Mojsija duha koji je bio na njemu i stavio na starješine. I kad oni primiše duha, počeše prorokovati. (Usp. Br 11, 25) Očito je da je Duh onaj po kojem su starješine dobili dar prorokovanja.

U Evanđelju po Ivanu nailazimo na sličan trenutak. Isus, prije svoje muke, govori učenicima: „No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama.“ (Iv 16, 13-14) Ovo je Duh koji nam Isus daje s križa, Duh kojeg primamo po krštenju. To je onaj Duh koji u nama kliče „Abba! Oče!“ (Usp. Gal 4,6) Po njemu svatko od nas u svome srcu prepoznaje jedinstvenost svoga odnosa s Bogom. Ono po čemu Boga prepoznajem, po čemu vidim da živi u meni. I svatko od nas, svojim posebnim jedinstvenim darom, Duhom koji u nama prebiva, onim Duhom koji od Krista uzima i viče u našim srcima, svatko se od nas prepoznaje u toj proročkoj dimenziji. Tu je posebnost pozvan prepoznati i darivati drugome. Uspjeti prepoznati taj dar, uspjeti čuti Duha u sebi čini nas i naš život živim svjedočanstvom. A istinitost dara prepoznat ćemo po Isusovim riječima današnjega Evanđelja: „Nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.“ (Mk 9,39)

Mojsije kaže: „Zar si zavidan zbog mene? Oh, kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga duha!“ (Br 11,29). Nemamo kome biti zavidni. Mi smo taj narod na kojega je Gospodin izlio svoga Duha. Zavist dolazi onda kada srce otvrdne i ne radujemo se onome koji svojim životom svjedoči svoj živi odnos s Bogom. Tada nam se Bog čini kao nepravedni djelitelj. Jednom kada doista prepoznamo dar Duha u nama, ne samo da ćemo na njega biti ponosni, nego ćemo, diveći se silnoj Božjoj ljubavi prema čovjeku, moći primijeniti Isusov kriterij koji danas stavlja pred nas: „Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.“ (Mk 9,42)

Razmišljanje uz evanđelje XXVI. nedjelje kroz godinu (Mk 9,38-43.45.47-48), god. B