Evanđeoski ulomak Prve nedjelje došašća (Lk 21,25-28.34-36) pozivom na budnost i neprestanu molitvu uveo nas je u došašće kao vrijeme ne samo ozbiljne priprave za proslavu Isusova rođendana nego i priprave za susret s njim o njegovu drugom dolasku. Možda blještavilo lampica, već okićeni borovi po kućama, ulicama i trgovima, mnoštvo kulinarskih i drugih ponuda na adventskim okupljanjima, briga oko poklona, odvlače našu pažnju od ozbiljnosti adventa kao vremena priprave i iščekivanja.

Stoga nas evanđeoski ulomak Druge nedjelje došašća (Lk 3,1-6) vodi daleko od svih zbivanja, političkih i religioznih, ondašnjih i današnjih, u pustinju, mjesto na kojem Ivan prima riječ Božju. Evanđelist Luka nam ne otkriva sadržaj riječi Božje, ali ovaj događaj smješta u veliki povijesni okvir. Spomenuti veliki centri na početku evanđeoskog ulomka – Rim u kojem stoluje car i Jeruzalem u kojem važnu ulogu ima veliki svećenik – nisu mjesta ovoga važnog povijesnog događaja nego je to pustinja. Ivan prima riječ Božju na mjestu gdje, prema biblijskim istraživanjima, skrovito živi 20-ak godina (usp. Lk 1,80). Ivanov poziv sličan je pozivu mnogih starozavjetnih proroka. Bog mu dolazi ususret tamo gdje Ivan boravi, u pustinji, na osamljenom, nenaseljenom, često vrlo pustom i opasnom mjestu, mjestu smrti, ali i mjestu gdje je njegov osobni susret s Bogom neopterećen drugim susretima. Bog ima inicijativu, čini prvi korak, objavljuje mu se, a potom slijedi Ivanov odgovor koji postaje konkretan u onome što on čini. Nakon što je primio riječ Božju Ivan odlazi na Jordan i propovijeda. Riječ Božja ga zahvaća i pokreće iz pustinje ususret ljudima na Jordanu. Evanđelist početak njegova propovijedanja, premda ne otkriva njihov sadržaj, opisuje sljedećim riječima: »On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.’«

S Jordana gdje Ivan djeluje pruža se jasan pogled prema Jeruzalemu, gradu u kojem je Hram – mjesto susreta s Bogom. Evanđelist Luka Izaijino proroštvo primjenjuje na Ivana. On je glas koji viče u pustinji i svojim propovijedanjem priprema put Gospodinu. Put oslobođenja vodi kroz pustinju prema Jeruzalemu – mjestu gdje se vidi, susreće Boga. Taj put je put promjene jer cijela priroda dobiva sasvim novi izgled: doline se ispunjaju, gore i brježuljci sliježu se, krivudavo postaje ravno… Na kraju toga puta punog promjena je obećanje: I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje. Vidjeti spasenje Božje doslovno znači moći vidjeti Hram ili Svetinju nad svetinjama. Vidjeti spasenje Božje u prenesenom smislu znači pripraviti put, preobraziti vlastitu nutrinu da bismo mogli vidjeti spasenje Božje odnosno samoga Boga.

Ovoga došašća promislimo ponajprije gdje boravimo, gdje smo doista kod kuće. Jesmo li kadri živjeti u vlastitoj pustinji i biti otvoreni za riječ Božju koju svaki dan imamo priliku čuti/pročitati? Gdje i kako Bog svakome od nas dolazi ususret? Jesmo li spremni promijeniti mjesto svoga boravka i izložiti se kako bismo drugima otvorili oči za Boga? Jesmo li ga spremni susresti, čuti/poslušati njegovu riječ i po njoj živjeti usred svijeta, u pustinji vlastitog života, daleko od svih važnih lokacija, na marginama ovoga svijeta odakle je pogled na Boga drukčiji, bistriji?

Razmišljanje uz Evanđelje Druge nedjelje došašća (Lk 3,1-6), god. C