Hvali dušo moja Gospodina
„On ostaje vjeran dovijeka, potlačenima vraća pravicu, a gladima kruha daje…“ Ps 146, 6c. Psalam koji pred nas stavlja liturgija današnjeg dana potiče nas da hvalimo i slavimo Gospodina. Psalmist nam ističe kako Bog ne gleda kao što gleda čovjek. Bog zahvaća u dubinu ljudskog bića u samu dušu. Njega ne zanima toliko ono što je materijalno, već ono što je duhovno, duboko skriveno u čovjeku.
Bog ostaje vjeran dovijeka, on svima kojima su na bilo koji načini oduzeta prava za život vraća ta ista prava i dostojanstvo dostojno čovjeka. No često puta to ne bude u trenutku u kojem bismo mi to htjeli ili čak na način na koji smo mi to zamislili. I to je dobro. Jer na takav način naša vjera jača. Naše pouzdanje u Božju ljubav postaje dublje. Zapravo učimo se činjenici da se damo od Boga iznenaditi. Jer Bog potlačenima vraća pravicu, gladnima kruha daje, štiti udovicu, pridošlicu, sirotu…
O tome nam na poseban način govori današnje prvo čitanje iz Prve knjige o Kraljevima i samo Evanđelje. U prvom čitanju imamo primjer udovice iz Sarfate koja se priprema na smrt zajedno sa svojim sinom jer je svjesna da je neimaština velika i da nemaju ništa za jelo – tek za posljednji obrok. Netko bi mogao reći kako je žena pesimistična, kako ništa ne čini da bi pomogla sebi i svome sinu. No glad i neimaština, sušna godina učinili su svoje. I onda joj dolazi u susret čovjek koji i taj posljednji zalogaj traži za sebe, ali uz obećanje da će se Gospodin, Bog Izraelov pobrinuti da uvijek ima dovoljno hrane za sebe i sina. Ova slika pomalo podsjeća na izlazak iz Egipta i putovanje pustinjom, dok je Gospodin Bog hranio svoj izabrani narod, jer im je uvijek isticao da uzmu onoliko koliko im je potrebno, jer će se suvišak pokvariti. Udovica iz Sarfate puno ne pita, već cio svoj posljednji zalogaj daje Iliji. Ona ne daje od svog suviška, već od onoga što joj je potrebno, što joj je osnovno za život.
U Markovu evanđelju imamo pak udovicu koja od svoje sirotinje ubacuje sve što je imala u hramsku riznicu. Isus čak ističe „sav svoj žitak“. Kako bismo lakše razumjeli primjer ove žene, moramo prije svega razumjeti položaj udovice u Isusovo doba. Naime žena ukoliko je bila udovica ovisila je o muškarcu, svom vlastitom ocu ili starijem sinu. Jer u ono vrijeme žena nije moga sama sebi priskrbiti za materijalne potrebe. Stoga kada ubacuje jedan kvadrant ona uistinu ubacuje sve što ima, jer i to joj je netko priskrbio.
Danas je pomalo teško zamisliti da se netko potpuno odriče svega svoga osnovnog žitka kako bi pomogao drugome, tj. da se iz ljubavi prema Bogu odrekne onoga što mu je potrebno za život. Ono što nas u tome koči sigurno je i vanjsko vrednovanje. Često poput farizeja mjerimo i gledamo samo ono izvana koliko je čega i kakvo je što. No Isus nas danas poučava da ne promatramo svoje bližnje na takav načni.
Pozvani smo svijet promatrati, ali Isusovim pogledom. Često puta je to teško, ali je moguće. I danas smo pozvani učiti svijet tumačiti i shvaćati Isusovim očima i njegovom logikom razmišljanja. Kada na takav način počnemo shvaćati svijet oko sebe, tada i naša duša hvali Gospodina. Jer On ostaje vjerna dovijeka i pazi na svakoga od nas jer nas bezgranično ljubi, osim toga već je platio cijenu za našu otkupninu. Na nama je to prepoznati, shvatiti, živjeti i hvaliti Gospodina za sva dobročinstva