Propovijed zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše
Treća nedjelja došašća i spomendan blaženih Drinskih mučenica
Granešina, 15. prosinca 2024.

Poštovane i drage sestre!

Velika mi je radost ovo euharistijsko slavlje Treće nedjelje došašća, „Radosne nedjelje“, slaviti u zajedništvu s vama. Radujemo se blizini Spasiteljeva dolaska, a naša je radost ovih dana uvećana spomendanom nebeskog rođendana blaženih mučenica vaše Družbe - pet sestara koje su ubijene iz mržnje prema vjeri te u obrani vjere i zavjetovane čistoće duše i tijela. Njihovu žrtvu moguće je prepoznati samo očima vjere. Promatrano ljudskim pogledom, ovih pet sestara samo su neke od tisuća žrtava koje su posljednjih mjeseci 1941. godine pronašle svoj grob u hladnoj Drini. No, očima vjere, njihovi životi sjaje poput pet bijelih ljiljana u blatu bezumlja koje je zahvatilo Bosnu u vrtlogu Drugog svjetskog rata svjedočeći usred najveće tame pobjedu Božjeg kraljevstva.

Izvorna grčka riječ martys znači „svjedok“ i označava osobu koja svjedoči o nečemu što je osobno vidjela i doživjela. Isus svoje učenike naziva tom riječju jer su svjedočili o njegovu životu, muci, uskrsnuću i propovijedanju u njegovo ime (usp. Lk 24,48). Prvi su kršćani zbog svjedočanstva o svom odnosu s Kristom podnosili mučeništvo. Nisu postajali mučenici jer su umrli mučeničkom smrću, nego zbog toga što su svjedočki živjeli. Danas riječ „mučenik“ često ističe samu smrt te je izvorno značenje mučeništva donekle osiromašeno. Bit mučeništva nije smrt, nego potpuna ukorijenjenost u Krista i suobličenje s njime.

Teška vremena, poput onoga u kojemu su živjele i djelovale blažene Drinske mučenice, iznjedrila su mnoštvo svijetlih primjera čovječnosti, humanosti, hrabrosti i otpora mržnji. Po čemu su onda ove sestre bile drukčije? Što su svjedočile? Sve su one kao prave kćeri Božje ljubavi nesebično dijelile ljubav svima, bez obzira na vjeru i naciju, na stalež ili stanje. Svakodnevno su Bogu prinosile svoje redovničke dane, molitve i žrtve. Njihova mučenička smrt bila je tek kruna njihova svjedočkog života.

Danas vas pozivam da o blaženim Drinskim mučenicama razmišljamo iz perspektive svjedočenja njihova cjelokupnog života, jer to je ono što Crkva i čini u kauzama za proglašenje svetih i blaženih. Ove sestre bile su svjedokinje po svojim redovničkim zavjetima, zatim po nesebičnom darivanju Božje ljubavi svima te po opraštanju onima koji su uzrokovali njihovu smrt.  

1. Redovničko svjedočenje Božje ljubavi

Drage sestre, Crkva u redovništvu prepoznaje Božji dar naučavajući da se redovničke osobe po zavjetima, „s novoga i posebnoga naslova“ stavljaju „u odnos prema služenju Bogu i prema čašćenju Boga“ (LG 44). To posvećenje je savršenije što  se „čvršćim i stalnijim vezama bude uprisutnjivao Krist, koji je nerazrješivom svezom povezan sa Crkvom, svojom zaručnicom“ (LG 44).

Već po sakramentu krštenja svaka osoba ulazi u poseban odnos s Kristom koji joj omogućuje rast u posvetnoj milosti i sudjelovanje u oplemenjivanju svijeta Božjom ljubavlju. Međutim, za one koji nasljeduju Krista ostavivši sve, taj odnos postaje još posebniji, intimniji. Takav put predviđa progonstva u ovome životu, dok slavu odgađa za budući. Isusove riječi snažno to potvrđuju: „Nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni“ (Mk 10,29-30).

Ovaj je Isusov odgovor bio potaknut Petrovim riječima: „Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom“ (Mk 10, 28). Petar nije postavio pitanje što će za to dobiti, ali Isusov odgovor daje naslutiti da je ono u pozadini Petrovih riječi. Slično pitanje, prešutno ili izričito, postavlja i redovništvo danas: „Ako su svi kršteni pozvani na svetost i svjedočenje, što je posebno u našem pozivu, u našem ostavljanju svega?“

Ovo pitanje odraz je zbunjenosti i pomalo obeshrabrenja. Redovništvo danas kao da nije svjesno smisla i vrijednosti žrtve, ali ni nagrade koja mu je obećana. Neka vam, drage sestre, ova Radosna nedjelja došašća probudi ponos i svijest o tome da radikalno nasljedovanje Krista osobu stavlja u poseban položaj gdje svakodnevne žrtve imaju vrijednost jer su prinesene Bogu kao čin posebnog posvećenja. Bog te žrtve prihvaća i stostruko ih nagrađuje dobrima za spasenje duša i za posvećenje svijeta.

Što je predanje redovničkog života čišće, to je žrtva dragocjenija u Božjim očima. Redovnička duša tada slijedi Zaručnikovu sudbinu i u mučeništvu. Upravo to svjedoče blažene Drinske mučenice.

Danas je, međutim, postalo posve prihvatljivo relativizirati redovničke zavjete. Zavjeti se polože, ali se od njih odustaje čim nastupe progonstva ili neugode. Nasuprot tome, Isus ostaje nerazrješivo vezan uz Crkvu, svoju Zaručnicu te traži od svojih zaručnica, redovnica, istu vjernost – vjernost koju nagrađuje vječnim dobrima.

O tome nas uče redovnički život i smrt Drinskih mučenica. One su živjele kao Bogu posvećene po redovničkim zavjetima, a mučeničku smrt su podnijele sačuvavši ih poput dragocjenih dijamanata svoje mučeničke krune. Neka nas njihovo svjedočanstvo uvijek nadahnjuje na vjernost Kristu i njegovoj ljubavi. 

2. Nesebično svjedočenje Božje ljubavi

Drage sestre, nema ničega ljepšeg, nego ostvariti svoj život u pozivu u kojemu nas Bog želi. Za redovničke osobe dodatno je važno prepoznati se u karizmi svoje zajednice. Vaša Družba nosi ime Kćeri Božje ljubavi. Ta Božja ljubav, ponuđena svakom čovjeku, izvire iz središta Božjeg srca. Ona je vatra koja pročišćava moći našeg uma i srca osposobljavajući nas za nesebičnu ljubav prema svakom čovjeku. Svjedočiti takvu ljubav beskompromisno i nepodijeljena srca, samo je po sebi put mučeništva. Vjerujem da su mnoge vaše sestre, služeći siromašnoj djeci i bolesnicima, prerano okončale svoj zemaljski život istrošivši se za druge u potpunom predanju.

Blažene sestre Jula, Krizina, Antonija, Bernardeta i Berchmana poučavale su djecu i služile ljudima u potrebi bez obzira na njihovu narodnost i vjeru. Takva djela govore snažnije od riječi, osobito kada su popraćena kreposnim životom. Crkva nas poučava da ni samo davanje života za neki plemeniti cilj nije mučeništvo ako u njemu nedostaje ljubav prema Bogu i svakom čovjeku.

Nema sumnje da je krepost ljubavi bila glavna odlika sestara kojih se danas spominjemo. Svoj inače svjedočki život zapečatile su svjedočkom smrću. Njihova smrt svjedoči da su živjele snagom Božje milosti. Po karizmi vaše Družbe, svaka od vas pozvana je biti rječit poziv svim ljudima da prepoznaju svoje dostojanstvo kao Božje djece. No to danas nije lako. Mnogi ne prepoznaju svoju temeljnu potrebu za Bogom. Mnogima to ništa niti ne znači, a neki na Boga gledaju kao na neosobnu ideju koja nema veze s njihovom svakodnevnom borbom ili bolima.

Drugi pak nose izobličenu sliku oca iz vlastitih obitelji, zbog čega im je teško povjerovati da je Bog otac koji nas ljubi. I danas, baš kao i u vrijeme sv. Pavla, mnogi se klanjaju nepoznatom Bogu. Vaša je zadaća učiniti Boga poznatim i prepoznatljivim. To ćete najbolje ostvariti nesebičnom ljubavlju kakvu su svojim suvremenicima iskazivale i vaše blaženice. One su pokazale da je takva ljubav moguća i stvarna, jer je utemeljena u Božjoj ljubavi koja daje snagu i ispunja život.

3. Opraštanje iz Božje ljubavi

Kaos vremena u kojemu su Drinske mučenice položile svoje živote tamna je pozadina na kojoj blista bjelina njihovih duša. Oštra suprotstavljenost dobra i zla u trenucima njihova mučeništva nije ostavljala prostora sumnji - srca Kristovih zaručnica bila su ispunjena njegovom molitvom: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23,34). Poznato je da su sestre prije svoga mučeništva neprestano molile zazivajući Božju pomoć. U takvim okolnostima, kada tama pokazuje svoju zasljepljujuću snagu, duša koja trpi i moli postaje dionicom Kristove molitve s križa. Fulton J. Sheen je o toj molitvi napisao: „Poput mirisava drveta što kupa u miomirisu i samu sjekiru koja ga obara, to je veliko Srce na drvetu ljubavi izlilo iz svoje dubine poklik koji je više bio molitva, blaga, nježna, tiha molitva za oproštenje i otpuštenje: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.” Molitvom su sestre uzdizale dušu k Bogu, a to nije ostavljalo prostora mržnji ni osveti. U tome leži paradoks mučeništva: nevina žrtva zadivljujućom jasnoćom vidi bijedno stanje svojih mučitelja. Ne opravdava zlo, ali ga prepoznaje u svoj njegovoj izopačenosti i lažima kojima zarobljava ljudske duše. Takva pravedna duša više ne podnosi zlo samo u zemaljskoj dimenziji – ona ulazi u nebesku stvarnost, gdje za mržnju više nema mjesta.

Drage sestre, više nego ikada redovnički se život danas suočava s mnogim izazovima. Relativizacija zavjeta, pritisak društvenih normi i iskušenja suvremenog svijeta dovode do gubitka jasnoće identiteta i poziva na redovnički život. Mnoge redovničke zajednice bore se s pitanjem: „Kako ostati vjeran u svijetu koji ne prepoznaje vrijednost naše žrtve?“ Primjer blaženih Drinskih mučenica nudi blistav odgovor. Njihovo svjedočanstvo podsjeća nas da redovnički zavjeti nisu samo formalni čin, već izraz duboke ljubavi i vjernosti Kristu, koji traži cijelo naše srce.

Danas je izazov za redovništvo ponovno pronaći radost i ponos u nasljedovanju Krista. Kao što su Drinske mučenice svjedočile Božju ljubav u vremenu mržnje i podjela, tako je i vaš poziv danas biti znak nade i ljubavi u svijetu obilježenom ravnodušnošću i individualizmom. Njihova žrtva nije bila tek trenutak heroizma, nego plod svakodnevne vjernosti, svakodnevnog predanja Bogu i bližnjima koje je oblikovalo njihov duh i pripremilo ih za konačni čin ljubavi.

Kao što je Crkva prepoznala ljepotu i vrijednost njihova života, tako je i na vama danas da u svakodnevnim izazovima budete svjedoci ljepote i smisla redovničkog života. U tome leži vaša misija: živjeti radikalno posvećenje Kristu ostajući vjerni zavjetima čak i kada vas svijet ne razumije ili odbacuje. Blažene Drinske mučenice uče nas da pravo svjedočanstvo ne ovisi o veličini djela, već o čistoći predanja koje iz ljubavi darujemo Bogu i bližnjima.

Drage sestre, našim je blaženicama bilo dovoljno da Gospodin dolazi. Ovo je došašće i nama poziv da u svojim srcima oživimo tu nadu u Gospodinov dolazak. Neka vas, kćeri Božje ljubavi, ta nada učini živim svjedokinjama uzvišene ljepote vaših redovničkih zavjeta i nesebičnog svjedočenja Božje ljubavi prema svima, osobito prema neprijateljima. U takvom svjedočanstvu prepoznajemo siguran znak Božje pobjede – pobjede koju su svjedočili mučenici svih vremena. Amen.