Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na zavjetima sestara Kćeri Božje ljubavi
Granešina, 5. kolovoza 2025.

(Liturgijska čitanja: Post 12,1-4a; Ps 63; Kol 3,9b-17; Iv 15,9-17)

Drage sestre Kćeri Božje ljubavi, na čelu s vašom vrhovnom glavaricom s. Ivanom Margarin i provincijalnom glavaricom s. Nevenkom Jurak, sve vas pozdravljam, a posebno današnje zavjetovanice s. Faustinu i s. Karlu, te njihove obitelji Sabolić i Mandić, i sve vas draga braćo i sestre.

Lijep je današnji dan, i bremenit porukama.

Najljepša je poruka ova koju mi ovdje doživljavamo slaveći polaganje doživotnih zavjeta: da se Bogu može sve dati i čitav život posvetiti njemu i Crkvi, što činite danas vi, drage sestre Faustina i Karla.

Druga je poruka marijanska, jer danas Crkva slavi Mariju Gospu Snježnu.

Treća je dakako o našoj Domovini: Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede i Dan hrvatskih branitelja, točno na 30. obljetnicu VRA „Oluja“ kojom je oslobođena naša zemlja i što nas potiče na zahvalnost i budi u nama domoljublje, ali i molitvu za poginule i njihove obitelji.

Vi se, drage sestre, zavjetujete služiti kao redovnice u obitelji Kćeri Božje ljubavi te tako preuzimate i obveze i stječete pravo da budete ravnopravne članice vaše Družbe.

Zavjeti su dar Božji, premda su ljudski čin. Mogli bismo reći: na Božji poziv to je ljudski odaziv, ali i taj je odaziv Božja milost vama dana. Vi to možete i hoćete ali snagom koju vam je dao Bog.

Biblijska čitanja koja ste vi izabrale opisuju nam što je to odaziv na Božji poziv, što su to zavjeti koje vi polažete u Crkvi za sebe i svoju Družbu.

Knjiga Postanka (Post 12,1-4a) opisuje nam odaziv praoca Abrahama. Njega je Bog pozvao da napusti svoj zavičaj i ode u novu domovinu koju će mu on pokazati. Bog mu obećava veliko potomstvo i daje svoj blagoslov, kao i onima koji ga budu blagoslivljali. Zanimljiv je to tekst, dakako najviše na kraju gdje se kaže da se Abraham uputio kako mu je Gospodin rekao. Dakle, poslušao ga je.

Bilo je to izazovno jer nije zapravo znao kamo ide. Samo je trebao napustiti svoju zemlju, a to gdje će se nastaniti bit će mu tek rečeno.

Abraham je odazvavši se na Božji poziv postao praotac svih vjernika, svih onih koji u jednog Boga vjeruju i koji jedinom Bogu vjeruju. Naime, okruženje u kojem je živio u rodnom zavičaju bilo je politeističko, gdje su dakle ljudi vjerovali u mnogo krivih izmišljenih bogova, i on stoji na početku vjere u jednoga i pravoga Boga. Nadalje, njegova poslušnost Bogu, spremnost da mu vjeruje premda ne razumije sve što Bog traži također je postala uzor svima koji se, kako kaže sveti Pavao, „nadaju protiv svake nade“. On naime kaže kako Abraham “povjerova u nadi protiv svake nade” (Rim 4, 18). Bog je naime njemu obećao veliko potomstvo, a bio je star i žena Sara bila je nerotkinja. Usprkos tomu Abraham vjeruje Bogu, pa i onda kad misli da Bog traži da žrtvuje jedinog sina Izaka. To Bog nije tražio, ali je s naklonošću primio Abrahamovu spremnost da se odrekne i svoga sina jedinca te ga je doista nagradio velikim potomstvom. Izveo je od njega svoj židovski narod.

U poslanici sveti apostol Pavao Kološanima (Kol 3,9b-17) poručuje kršćanima o novom životu koji je započeo kada su prihvatili Krista: „svukoste staroga čovjeka i obukoste novoga…“ tu više nema razlike, nego vi ste „svi i u svima Krist“. A onda nabraja kreposti i vrline koje bi trebale resiti Kristove učenike: milosrdno srce, dobrostivost, blagost, strpljivost, podnošenje drugih, praštanje… a povrh svega ljubav koja je „sveza savršenstva“. Koliko god nas to nabrojeno privlači, svjesni smo da je to ideal i da na svijetu među ljudima uglavnom ne vladaju takvi odnosi. Pa baš zato je to veći izazov za vas, drage sestre, da vi pokušate ostvarivati ove vrline i obistiniti ovo što sv. Pavao govori Kološanima, i dakako svima nama. Na kraju on još dodaje da želi da „mir Kristov upravlja srcima vašim“ i to povezuje sa zahvalnošću. Doista, u nezahvalnu srcu ne može vladati mir, a srce svjesno da je obdareno zahvalno je, te Riječ Kristova prebiva u njemu… Sve činiti u imenu Gospodina Isusa, da, to je naša zadaća! Zadaća nas kršćana i na poseban način redovnika i redovnica, vas, drage sestre: sve što god se čini, bilo riječju bilo djelom, neka sve bude „u imenu Gospodina Isusa“ jer moćno je ime Isusovo.

Evanđelje Isusovog ljubljenog učenika Ivana (Iv 15,9-17) donosi Gospodinove riječi koje on na oproštajnoj večeri upućuje svojim učenicima, a to znači i nama: „Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što  vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.  Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas  da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.” Riječi su to koje pozivaju na ljubav učenika prema njemu Učitelju i učenika jednih prema drugima. A mjera ljubavi koju on traži je upravo njegova ljubav prema nama, ne bilo koja ljubav nego takva koja je spremna na žrtvu, i to žrtvu života. Utješno je što nas, svoje učenike, on naziva svojim prijateljima te kaže da nismo mi izabrali njega nego je on izabrao nas.

Doista, mogli bismo osjećati veliku odgovornost i bojati se, hoćemo li mi nesavršeni i grješni ljudi moći ispuniti sve što on od nas traži. To se sigurno na neki način danas pitate i vi, drage sestre koje dajete svoje doživotne zavjete. Međutim, nismo mi na kraju odgovorni za naš poziv nego Gospodin koji nas je izabrao, on je znao tko smo i kakvi smo, pa ipak nas je odabrao i pozvao. Neka nosi naše zvanje i naš život, neka nam pomogne i dadne potrebne milosti da možemo vršiti ono što od nas očekuje.

Rekao sam da je danas i Marijin blagdan: blagdan Gospe Snježne. Znamo kako je nastao: 3. kolovoza 352. Gospa se ukazala tadašnjem papi Liberiju. U tom ukazanju naredila je da joj  se u čast izgradi crkva na mjestu koje će biti obilježeno snijegom. Snijeg je pao 5. kolovoza na Eskvilinu, jednom od sedam rimskih brežuljaka. Papa Liberije je osobno motikom obilježio granice buduće bazilike. Bazilika Santa Maria Maggiore jedna je od četiri velike bazilike u Rimu, ona je i spomen Efeškog sabora na kojem je donesena dogma o Marijinom Bogomajčinstvu, Presvetoj Bogorodici.

Marija je majka Božja, a bjelina snijega ukazuje na njezinu bezgrješnost i čistoću. To je poziv i vama sestrama da ju nasljedujete, da budete duhovne majke, plodne potomstvom vjere, pa kažemo da je Marija tako svima nama duhovna majka, kao što je Abraham (pra)otac vjere.

Doista, Mariju možemo nasljedovati. Ona se sama nije uzvisivala nego je uvijek ostala ponizna jer je znala da joj je sve što je proživjela darovao Bog. Sebe je nazvala „neznatnom službenicom Gospodnjom“.

Drage sestre, danas naša domovina Hrvatska svoj Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede i Dan hrvatskih branitelja jer na ovaj je dan – prije 30 godina – Hrvatska pobijedila u nametnutom, obrambenom i pravednom Domovinskom ratu. Mnogi su branitelji poginuli, mnoge su obitelji ostale zavijene u crno, no ta je žrtva donijela veliki plod: slobodu Domovini.

To nikad ne smijemo zaboraviti i zato dana slavimo i državni blagdan. Netko će reći da nije potrebno niti dopušteno u crkveno slavlje i naš vjerski život uplitati politiku, odnos prema domovini i svome narodu. Ali nas sigurno najveći svetac, blaženi Alojzije Stepinac govorio je da vjera i ljubav prema svome narodu ne samo da idu zajedno nego se i nadopunjuju. Kao da jedno bez drugoga niti ne mogu. Jer kako ćemo ljubiti Boga, koga ne vidimo – kaže sv. Ivan u Prvoj poslanici – ako ne ljubimo svoje bližnje koje vidimo (1 Iv 4,2). A domovina i vlastiti narod je naša obitelj, naša šira obitelj kojoj pripadamo i kojoj dugujemo svoje biće, svoj identitet, to su naši korijeni koji sežu i dublje i dalje nego što je samo naša uža obitelj. Zato je bl. Alojzije mogao reći: „U ljubavi prema hrvatskome narodu ne dam se ni od koga natkriliti!“

Danas, drage sestre zavjetovanice, imate pred sobom primjer već uspjelih života vaših starijih susestara koje danas slave svoje jubileje: 25, 50, 60 i 70 godina vjernosti Bogu i Družbi.

Dok čestitamo dragim sestrama koje slave svoje jubileje zahvaljujemo Bogu zajedno s njima na proživljenim godinama provedenim u Družbi na službi Bogu i svome narodu.

Neka nas zagovara Presveta Bogorodica, a sve vas, drage sestre, ohrabrila žrtva naših hrvatskih branitelja koji su bili spremni i život dati za svoju Domovinu!

Čestitam i vašim roditeljima i svima koji su vam potpora i oslonac u životu na putu do današnjega dana!

Neka i dalje praćene i pomagane ljubavlju svojih najbližih idete kroz život i nosite svoj životni križ, kako bi rekao blaženi naš Alojzije: libenter, patienter et ardenter – rado, strpljivo i gorljivo.

Amen.