Današnje evanđelje pred nas stavlja lik rimskog satnika i njegova sluge. Satnici su bili časnici nad stotinom ljudi. Vojnici su bili unaprjeđivani u satnike zbog svoje hrabrosti i pouzdanosti.

Lukin opis naglašava satnikovu poniznost. On, rimski vojnik, poganin koji se dokazao u hrabrosti i vještini, pokazuje ljubav prema svom sluzi i ne susteže se zatražiti Isusa za pomoć. Možemo zaključiti da je sluga bio važan i vrijedan u satnikovim očima. Satnik je bolest svojeg sluge mogao i ignorirati ili za nju kriviti nekoga drugoga. No, on je odabrao nešto neočekivano. Šalje starješine židovske moleći Isusa da dođe i ozdravi mu slugu. Ovim činom satnik priznaje Isusov autoritet i božanstvo, on zna da Isus ima vlast nad životom. S jedne strane želi ozdravljenje za slugu, a s druge strane svjestan je svoje nedostojnosti. Isus je Židov i po Zakonu ne smije ući u dom pogana. No, on ima veliko pouzdanje i vjeru u Isusa i šalje sluge s porukom: „Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Nego – reci riječ i ozdravit će sluga moj.“

Poganin Isusa naziva Gospodinom i u tom nazivu prisutna je njegova vjera. Isus ostaje zadivljen vjerom rimskoga satnika. „Čuvši to zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: „Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.“ (Lk 7, 9) Satnikovo srce iskušano je bolešću njegova sluge i u njemu je pronađena vjera. Upravo po toj bezuvjetnoj i bezgraničnoj vjeri događa se čudo: ozdravljenje sluge. I nama, u našem svakodnevnom životu, ova satnikova vjera mora biti uzor. Priznajući svoju slabost i grešnost, a time i nedostojnost, raste naša vjera u Božju milost i snagu koja nas ozdravlja i pokreće.

s. M. Ema Škriljevečki, FDC

Razmišljanje uz evanđelje IX. nedjelje kroz godinu (Lk 7, 1-10), god. C